Vjesnik: 01. 02. 2003.
Koalicija je zrela za raspad
Koalicija je zrela za raspad jer je sama sebi zakuhala krizu ne dočekavši događaje koji bi svim strankama na vlasti bitno poboljšali šanse kod birača. Još je moguć dogovor do jučer nepomirljivih strana u svađi zbog Sunčanog Hvara, ali na to ih mogu natjerati samo izborne računice, a ne nacionalni interes u koji su se do jučer svi zaklinjali
SANJA KAPETANIĆ
Koja su to nedodirljiva načela i nacionalni interesi narušeni u privatizaciji Sunčanog Hvara da bi se ona morala bezuvjetno poništiti? Vlada je Čačića, Peceka i Vidovića zadužila da utvrde baš to. Ali, nitko ne vjeruje da će njihov nalaz bitno utjecati na ishod krize.
Nakon raskolničkog bdijenja petorke u Vili Weiss u noći na četvrtak, načela i nacionalni interes više nitko ne spominje. Svi se bave samo zbrajanjem mogućih pozitivnih i negativnih bodova koji bi baš njihovoj stranci mogli donijeti potezi Račana i Tomčića.
Zato se mi vraćamo na početak. U vrijeme kada su obranom načela i nacionalnih interesa svoje stavove argumentirali i protivnici i zagovornici prodaje Sunčanog Hvara Termama Čatež. Jer nacionalni interesi nisu nestali s lica zemlje samo zato što ih stranke više ne spominju.
Protivnici prodaje su najprije zaigrali na kartu antipatije javnosti prema mogućnosti da hvarski turistički biser pripadne Slovencima s kojima se toliko svađamo. Fitilj afere se pak definitivno rasplamsao kada se doznalo da je u igri i Ljubljanska banka, koja - uz svesrdnu podršku slovenske države - i hrvatsku državu i hrvatske štediše godinama vuče za nos. Sve što se dogodilo i otkrilo kasnije bilo je manje važno za javnu percepciju, iako nije smjelo biti. Ako ništa drugo onda zato jer se ispostavilo da niz državnih tijela - od HFP-a do Vlade - odlučuje a da njihovi članovi (političari) uopće ne čitaju podatke na temelju kojih bi trebali odlučivati.
Zagovornici poštivanja rezultata međunarodnog natječaja tvrdili su pak od prvog dana da bi njegovo poništenje ugrozilo teško stečenu međunarodnu vjerodostojnost Hrvatske. I to baš kada nas Europska unija (napokon!) počinje uvažavati kao ozbiljnog kandidata za članstvo.
No, njihovi argumenti nisu padali na plodno tlo u javnosti. U službenim anketama, doduše, učlanjenje Hrvatske u EU poželjnim smatra oko 80 posto građana. Ali, sve su ankete posljednjih dana pokazale da se većina građana protivi privatizaciji. U jednoj Pulsovoj anketi, na primjer, prodaji hvarskih hotela Termama Čatež protivi se oko 70 posto ispitanika, a nešto više od 60 posto smatra da bi trebalo odgoditi sve veće privatizacijske projekte, počevši od Ine.
Hrvatska, očito, pojma nema što znači članstvo u EU. Jer, razlozi zbog kojih se javnost usprotivila prodaji Sunčanog Hvara Termama Čatež u suprotnosti su s principom slobodnog protoka kapitala, kao jednog od temelja EU-a. A ništa blistaviju perspektivu priključenja ne iscrtava ni činjenica da se toliko hvaljena politička i gospodarska stabilnost Hrvatske srušila kao kula od karata na jednom financijski malom poslu (55 milijuna eura). Neš" ti stabilne države!
EU od Hrvatske ne traži da privatizira cijelo gospodarstvo. Bruxelles zanima samo razgovara li s ozbiljnom pravnom i stabilnom državom koja ima efikasno gospodarstvo.
Hrvatska prema većini tih elemenata bolje stoji od Bugarske i Rumunjske, iako se tek treba izboriti za mjesto u njihovom vagonu koji bi se Unijinoj kompoziciji trebao priključiti već za četiri godine. No, sumnjičava kontrola i dodatni ispiti su u međunarodnoj politici, baš kao i u školi, cijena koju plaćaju oni koji gradivo ne svladaju na vrijeme. A Hrvatska ga nije svladala.
I neće ga svladati sve dok politička elita ne počne odrađivati svoj posao. Pa prestane uvjeravati naciju da baš Hrvatska, eto, može ono što ne mogu ni mnogo uređenije i razvijenije države - tvrtkama upravljati bolje od privatnih vlasnika. Ništa manje pogubno nije ni uvjeravanje nacije da će hrvatski privatni vlasnik nužno bolje voditi hrvatsku tvrtku od nekog stranca. Sjetimo se samo svih onih »kutleraja« koje smo jedva preživjeli!
No, jednako je nedopustivo pod plaštom zaštite nacionalnog kredibiliteta i bolje budućnosti skrivati ugovorne »sitnice« koje i slijepca navode na pomisao da posao nije čist. A kad netko ta »sitna slova« ipak pročita i digne buku, tvrditi da je donesena odluka ipak bila dobra jer ono što piše zapravo nije točno. A nije točno jer tamo neki referent nije znao precizno sažeti ponudu! Pa zapravo i nije važno ni to što piše ni to što nitko više ne zna na temelju čega je onda odluka donesena.
Na Markovu trgu o svemu tome, nakon Vile Weiss, nitko više ne želi ozbiljno raspravljati. Krinke su pale.
Svi potezi koji će se odsad vući ovisit će isključivo o koristi koju iz njih mogu izvući stranke na prijevremenim ili redovnim izborima.
A da je ovako postavljena koalicija zrela za raspad najbolje svjedoči činjenica da je sama sebi zakuhala mogućnost raspada ne dočekavši događaje koji bi svim strankama na vlasti bitno poboljšali šanse kod birača - od podnošenja aplikacije za članstvo u EU, preko Papina posjeta i otvaranja dijela ceste do Splita, sve do turističke sezone koja bi mogla unijeti novu dozu gospodarskog optimizma.
Doduše, još je moguć dogovor do jučer nepomirljivih strana u svađi zbog Sunčanog Hvara. Ali na to ih mogu natjerati samo izborne računica a ne nacionalni interes u koji su se do jučer svi zaklinjali.