Sredinom 90-ih kao Šuškovi mezimci ostvaruju unosne poslove s HVO-om. Slijedi raskid s HDZ-om, pa koketiranje s novim šefom na Pantovčaku i ljubav sa stranim diplomatima ... A onda su zaredali udarci: izborni poraz i optužba za neplaćanje pristojbi od 24 milijuna eura

U novoj kući otvorim mesnicu. Osandesetprve, jes, baš osandeset prve. Skockam ja to jedan kroz jedan. Letričnu vagu, vrižidere, komoru za lađenje. Oblipim pločicama. Apoteka. Odma dobro radio, a sve mislim sad će moj Jozo ozdal i privatit se posla vodin - opisat će Stipe Ivanković svoje prve poduzetničke korake prije 20 i kusur godina u "Lijanovu snu", romanu Dragana Marjanovića.

S raskidom od HDZ-a, Lijanovići dobivaju sve više simpatija u sarajevskim krugovima i međunarodnoj zajednici, tako da se preko noći u tamošnjim medijima njihovi poslovni pothvati počinju isključivo oslikavati pozitivnim tonovima. Otprilike im se ista stvar događa u Zagrebu i Hrvatskoj. Koketiranje s Pantovčakom i novim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem formalnu je potvrdu dobilo mjesecima poslije, točnije kada se saznalo za angažman njegova medijskoga savjetnika Siniše Jagodića u izbornom stožeru Lijanovićeve stranke Radom za boljitak.

Priču o navodnim carinskim prijevarama prvo je donijelo "Oslobođenje", sarajevski dnevnik vrlo blizak tada vladajućem SDP-u i Vladi Alijanse, u kojoj je kao ministar bez lisnice sjedio jedan od Lijanovih sinova — Mladen Ivanković, objavivši kako se tijekom istrage koja se odvijala pod nadzorom Ureda Europske komisije za pomoć u vođenju carinske i porezne politike (CAFAO) došlo do do podataka da je za potrebe "Lijanovića" godinama uvoženo meso u BiH na koje nikada nije plaćena carina. Kvaka, dobro poznata hrvatskoj javnosti i potrošačima, zvala se — "uvoz radi izvoza". Radilo se, naime, o carinskim pogodnostima za tvrtke koje su uvozile repromaterijal radi naknadnog izvoza, no kod Lijanovića carinski su inspektori otkrili da su se koristili lažnom dokumentacijom i plasirali svoje proizvode ponajprije na BH tržištu.

Tako je od 1999. do 2001. godine navodno uvezeno meso u vrijednosti od 96,5 milijuna maraka, da bi ga u cijelosti otkupljivali Lijanovići i imali istog prijevoznika i skladištara kao Mega comm. Kada su istražitelji povukli crtu, utvrdili su da su, unatoč uvozu mesa od 96,5 milijuna maraka preko spomenute mostarske tvrtke, Lijanovići izvezli mesne prerađevine vrijedne samo 1,13 milijuna maraka. To je navelo "Oslobođenje" da zaključi kako je neocarinjeno meso gotovo u cijelosti završilo u BiH.

Nakon objave rezultata istrage i demantija iz Uprave u Širokom Brijegu, odakle su stigle i najave tužbi protiv novina, cijeli je slučaj odjednom pao u zaborav. Dolazili su izbori, a od Lijanovića se očekivalo da u hrvatskom biračkom tijelu ugroze poziciju godinama nedodirljivoga HDZ-a i njegove Koalicije. Politički protivnici to su im tumačili nagodbom s Alijansom i već napravljenim kalkulacijama da će kadrovi stranke Radom za boljitak zauzeti hrvatska mjesta u vlasti. Svoju potporu tom projektu nije krila ni međunarodna zajednica, pa je jedan od njezinih istaknutijih predstavnika, američki veleposlanik Clifford Bond nekoliko dana prije izbora posjetio obiteljsku kuću Lijanovićevih. Otvoreno se govorilo kako su najpoznajitoj poduzetničkoj obitelji sa Širokoga Brijega diplomati "ruku dali" i pri kupnji mostarskog Dnevnog lista, te financiranju nemalih troškova kampanje. Sve su, ipak, pokvarili izbori i debakl Lijanovićeve stranke i njihova predsjedničkoga kandidata Mladena Ivankovića.

Kako je odjednom prije izbora iščeznuo, tako je s konstituiranjem nove vlasti slučaj Lijanovićevih ponovno dospio u središte pozornosti. Uz Ivankovićevo, u cijeloj se priči provlači i ime Dragana Čovića, jednoga od čelnika HDZ-a i novoizabranog člana Predsjedništva BiH, iz čijeg se mandata na čelu Ministarstva financija vuče pitanje prelevmana na uvoz gotovih mesnih proizvoda i sporno tumačenje kako se oni ne trebaju plaćati, što je navodno pogodovalo Lijanovićima. Upućeniji će reći kako je Čović zapravo prava meta, odnosno namjera da ga se u Predsjedništvu zamijeni drugim kandidatom.

Igrom sudbine i, naravno, politike, tako je Čović od ljutog izbornog konkurenta, pri čemu se iz Lijanovićeve stranke nisu libili ni optužbi na njegov račun kako nije Hrvat, dospio do glavnoga saveznika u slučaju carina.

Lijanoviće kao da je, s jedne strane, blokada računa iznenadila, pa su prvo isticali da je posrijedi "kampanja političke konkurencije", da bi nedugo potom počeli govoriti da Carina poteze vuče u interesu proizvođača iz inozemstva. S druge strane, kada je Carina "sjela na račun" Lijanovića, na njemu je bilo samo oko 150 tisuća maraka, što je, ipak, nezamislivo za sjaj koji okružuje Ivankoviće, pa se spekulira da su prethodno bili obaviješteni i na vrijeme sklonili novac. Bilo kako bilo, pred Lijanovićima su najteži dani u dva desetljeća dugoj poslovnoj karijeri. Priznao je to i sam Jerko Ivanković pred novinarima prije nekoliko dana, kazavši kako oni nikako ne mogu platiti, niti od banaka namaknuti 24 milijuna eura. Zato se i njihova najava o preseljenju u Hrvatsku ili Srbiju čini tek kao sredstvo specijalnog rata s Carinom i financima iz Sarajeva, a jedina im nada ostaje da pravna država, i to u ekspresnom roku, stane na njihovu stranu.