O čemu se radi? Da bi se od domaće ili inozeme banke bez ikakva problema i nužnih osiguranja dobio kredit, a uglavnom se radi o milijunskim iznosima u eurima, dovoljno vam je, odnosno ključno vam je državno jamstvo kojim davatelju kredita, u slučaju kraha onoga tko ga traži, država jamči njegovo vraćanje. To nije neuobičajena pojava ni u visokorazvijenim zemljama, gdje se i privatnim i državnim tvrtkama daju državna jamstva, ali uz prethodne rigorozne provjere, i od države i od banke koja daje kredit, i višestruke garancije.

Koliko je u proteklih desetak godina izdano državnih jamstava i koliko su od toga otplatili dužnici, a koliko država, pitanja su na koja se u nesređenoj državi kakva je Hrvatska ne mogu dobiti valjani odgovori ili zbog toga što podaci nisu ažurirani ili zbog toga što se radi o "strogo povjerljivim" informacijama. Neslužbeno se govori da je državu nekontrolirano davanje jamstava već stajalo milijune eura, a da se doista radi o ogromnim iznosima možda najbolje potvrđuje podatak da je sadašnja Vlada u tri godine vladavine izdala jamstava u iznosu od petnaestak milijardi kuna.

Većina dužnika uredno vraća svoje kredite, pa onda nema ni potrebe za aktiviranjem državnog jamstva, ali ima puno i slučajeva kad se ono mora aktivirati zbog toga što su dužnici propali, odnosno otišli u stečaj pa onda država u tom slučaju o problemu zvanom državno jamstvo, koje su neki iskoristili i za bogaćenje, čitaj pljačku, rijetko govori ili raspravlja. Tragom zastupničkog pitanja koje je krajem prošle godine postavljeno u Saboru došli smo do zanimljivog slučaja koji potvrđuje naše tvrdnje.

Međutim, Privredna banka je, bez obzira na državno jamstvo, odbila realizaciju kredita pa je zbog toga Vlada morala mijenjati staru odluku i donijeti novu prema kojoj se državno jamstvo daje za kredit koji će biti realiziran kod Hypo banke. Za navedeni je iznos "Rubik" u svojem pogonu u Borovu, za što je od poduzeća "Borovo" otkupio jedan njegov pogon i pripadajuće mu zemljište, iz inozemstva trebao nabaviti dvije linije, za preradu, odnosno reciklažu otpadnih automobilskih guma i otpadne plastike, te ostalu opremu nužnu za početak rada.

Budući da prljava industrija, kakva je zasigurno reciklaža otpadnih guma i plastike, o čemu u vrijeme davanja jamstva i ugovaranja posla nitko iz nadležnih državnih institucija nije vodio računa, troši puno električne energije, nabavljena su i dva plinska agregata, što je navodno znatno jeftiniji način proizvodnje električne energije, koja su stajala oko milijun eura. Ugovorena je i isporuka linije za preradu plastike za koju je, također češkom dobavljaču, plaćeno 1,7 milijuna eura. Ostatak kredita je potrošen za tekuće poslovanje poduzeća, obrtna sredstva, plaće radnicima i kupnju druge opreme.

Državi je, sukladno jamstvu, Hypo banka ispostavila račun koji je ona u cijelosti morala podmiriti, a radi se o kreditu, manipulativnim i drugim troškovima, i pripadajućim mu kamatama, što u konačnici iznosi oko sedam milijuna eura, odnosno oko 50 milijuna kuna.

Drugo, u Borovu je, osim linije za reciklažu otpadnih guma koja ne radi, ostalo i "brdo" uvezenih otpadnih guma. Naime, prema nalazima inspekcije Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, radi se o količini od oko 30.000 tona automobilskih guma, premda neki tvrde da je u pitanju i znatno veća količina, koje je "Rubik" u 2001. i 2002. godini uvezao iz Italije (najmanje 25 kontejnera svaki sa 60 tona otpadne gume), te većoj količini koja je Dunavom preko "Luke Vukovar" vjerojatno uvezena iz Austrije i Njemačke, a možda i iz Mađarske.

Ako se ima na umu da se radi o prljavoj industriji, onda se nameće zaključak da je "Rubik" ili netko drugi ustvari prilično zaradio i na uvozu guma. Naime, ispručitelj snosi troškove prijevoza i primatelju guma, ovisno o vrsti i kvaliteti, plaća između 35 i 50 eura po toni. Ako se uzme u obzir da se radi o količini od oko 30.000 tona, te da je za svaku isporučenu tonu gume prosječno plaćeno 50 eura, onda je lako izračunati da se radi i oznosu od oko 1,5 milijuna eura.

Država se zbog navedenih transakcija ni najmanje ne uznemirava, dosad nije poduzeto ništa da se slučaj rasvijetli, poduzeće je u stečaju i mali su, bolje reći nikakvi izgledi da će, s obzirom na to da je država sukladno Zakonu o stečaju u drugom isplatnom redu, uspjeti vratiti barem dio od oko 7 milijuna eura koje je morala platiti Hypo banci. A nakon svega mora se riješiti i pitanje ekološki opasnog otpada.

Što se tiče banke koja je odobrila kredit, njoj je očito jedino bilo važno da joj država vrati dug, bez obzira na to što banke u Europi, a tako bi trebalo biti i kod nas, kad daju kredite tvrtkama preko svojih mehanizama prate njihovo trošenje, naročito ako je kredit namjenski. Je li to i Hypo banka u ovom slučaju radila? A što se tiče države, ona se, što i nije neka novost, ponaša neodgovorno i rasipnički.