Europska unija od nas očekuje da dokažemo da možemo upravljati razvojem bez izazivanja kriza, a ne da šaljemo vlastite ljude po Europi – rekao je Željko Čović, jedan od najuspješnijih poslovnih ljudi koje Hrvatska ima. Po njemu, uvjet ekonomskog napretka postojanje je konsenzusa između barem četiri temeljna sektora – biznisa, znanosti, Vlade i sindikata.

U Hrvatskoj takvog konsenzusa nema. Nema ni svjesti o potrebi sporazumijevanja. Primjerice, u aktualnom sporu oko Zakona o radu Vlada se postavlja tvrdo kontra sindikalnih zahtjeva i svojom nepopustljivošću radnike upravo gura u ruke HDZ-a. Ne postoji nikakav formalni ili neformalni sporazum između stupova hrvatskog društva. Ne funkcionira više ni nacionalni dogovor postignut prije tri godine, trećesiječanjskim izborima. Izbori su, naime, određena vrsta društvenog ugovora: birači daju povjerenje i mandat onima koji ih svojim izbornim obećanjima najviše privuku. Ugovor koji je u Hrvatskoj sklopljen 2000. godine u fazi je kliničke smrti – izabrani se nisu držali izbornih obećanja i javnost to kažnjava okretanjem palca dolje.

Hrvatska vlast ne ispunjava ni europski zahtjev, kako ga formulira Čović, da upravlja vlastitim razvojem bez izazivanja kriza. Upravo suprotno, vlast svojim funkcioniranjem, odnosno ustrojem izaziva i proizvodi krize, i tamo gdje ih ne treba. Afera koja trese vladajuću koaliciju a tiče se Sunčanog Hvara, upravo je idealan primjer da se to pokaže. O spornoj prodaji hvarskih hotela Slovencima odlučivala je politika. U upravnom odboru Fonda za privatizaciju sjede sve redom ministri, na čelu s potpredsjednikom Vlade. Rad je Fonda toliko zatvoren kao da su neka tajna bratovština, kao da o njihovom radu javnost ništa ne smije znati, kao da prodaju svoju vlastitu a ne državnu imovinu. Upućeni tvrde da je u HDZ-ovo vrijeme rad Fonda bio mnogo otvoreniji. Ne znači i pošteniji.

Bilo bi normalno da o trgovanju poduzećima, čak i kad su u državnom vlasništvu, odlučuju stručnjaci. Da oni analiziraju ponude, odvagnu koja je bolja i perspektivnija. Ne samo da bi posao kompetentnije obavili, nego bi se tako izbjegla opasnost da politički odnosi presuđuju odlukama koje se tiču gospodarstva. U slučaju Sunčani Hvar pokazalo se da politika posao nije dobro odradila, neki su ministri glasali iako se, kako su rekli, sami u to ništa ne razumiju. Štoviše, preko sudbine hvarskih hotela stranke su počele rješavati svoje međusobne odnose. Sunčani Hvar postao je medij njihovih odmjeravanja. Umjesto o tome što je bolje za Hvar, sada je postalo presudno što je dobro za SDP ili HSS, tko će kome koliko popustiti, čiji će čovjek morati dati ostavku a tko će avanzirati, kome odgovara spašavanje koalicije a kome razlaz i izbori.

Želeći da sve ima pod svojom šapom, politika je zapravo onemogućila normalno funkcioniranje društva. Partitokracija je pritisnula Hrvatsku, sve kontrolira, institucije države i društva jedva vegetiraju. Umjesto da postavi okvir u kojem će se društvene napetosti i konflikti između različitih interesa uspješno rješavati, politika svoje krize i sukobe prebacuje i ucrtava u cijelo društvo, zarobljava ga marginalijama, upreže u kola svojih parcijalnih interesa. Hrvatsko bi se društvo trebalo postaviti onako kako su nedavno, na Račanovu ponudu da im organizira prodor na inozemna tržišta, odgovorili hrvatski privrednici: ljubazno su ga odbili, upućujući ga da se bavi svojim a ne njihovim poslom.