Novi list: 04. 02. 2003.
Havel i Hrvatska
Boris PAVELIĆ
Vaclav Havel u nedjelju je okončao aktivnu političku karijeru. Iza njega ostaje nenasilno ugasnuće komunizma, civiliziran razlaz Češke i Slovačke te češko čudo, uspješno završena tranzicija, u kojemu se zemlja za nepunih 13 godina od najgore komunističke diktature u Europi preobrazila u onu staru europsku Češ
ku, predmet zavisti nacija kojima je povijest podarila lakši put.Paradoks je u tome da su češki uspjesi možda i manje vrijedna Havelova politička dostignuća, jer utemeljitelj Povelje 77 nije ih, dakako, sam ostvario. Ono, pak, što jest jedinstveno Havelovo, i toliko vrijedno nasljedovanja, njegove su osobne političke vrline, i sposobnost toga uznika, umjetnika i državnika da se za njih bori svoj represiji komunizma i svom cinizmu kapitalizma usprkos – usprkos uzaludnosti općenito.
Vaclav Havel jedinstvena je osoba današnjice zato što je političkim metodama uspio dokazati intelektualni uvid: kako je mnijenje da politika smije biti iznad pojedinca najobičnija obmana i laž. Beskompromisno samokritičan, nepopustljivo racionalan, izvorno kršćanski human, Havel je dokazao da vjera u slobodu i liberalnu demokraciju nije uzaludna čak ni kada beznadno izgleda takvom.
Hrvatska je među rijetkim postkomunističkim zemljama u kojoj takve poruke nisu željeli slušati, tvrdeći da imaju lakše, kolektivističke recepte. Ali danas, gle čuda, čak i ideolozi protuhavelovskih koncepcija ispovijedaju istine nasmiješenoga češkog predsjednika: poštenje, istinoljubivost, solidarnost, odgovornost, građansku hrabrost, ljudska prava, zaštitu manjina... Pitanje je, međutim, koliko su novi-stari hrvatski reformisti iskreni. Jer, havelizirati Hrvatsku znači samo jedno – detuđmanizirati je. Mogu li to, žele li to vladari iz hrvatskih devedesetih?