Sportski su uspjesi opijum za narod. Nije tako samo u Hrvatskoj. Ali je tako pogotovo u nacija oskudnih u razlozima za zadovoljstvo. Zlato, koje su hrvatski rukometaši osvojili u Portugalu, izazvalo je provalu oduševljenja u Hrvatskoj. Suze radosnice, sirene, izlazak na ulice, zastave, bakljada, transparenti, svečani dočeci, masovni dernek. Pobjednike je na aerodromu dočekao predsjednik Sabora, primio ih je predsjednik Republike. Na centralnom zagrebačkom trgu pozdravilo ih je nekoliko desetaka tisuća ljudi.

»Svi smo mi Vlado Šola«, samo je jedan od efektnih transparenata kojima se izražavala identifikacija s junacima dana. Sjajni crvenokosi vratar dobar je uzor, mnogo bolji od drugih s kojima se nacija dosad poistovjećivala. Zaslužan je za osvajanje titule prvaka svijeta, što je uspjeh koji nitko u Hrvatskoj nije očekivao. Usto, momcima se zlato nije dogodilo, nego su sjajnom igrom pokazali da su zaista u vrhu. Imponirali su upornošću i borbenošću. Netko reče: Hrvatskoj su pokazali kako se suočiti s problemima.

Ali veliku sportsku radost ponovo je na ružan način pokušala iskoristiti politika. Uz momčad s kolajnama od zlata istog su se trena nagurali političari. Valjda vjerujući da će se malo zlatnog praha i po njima rasuti. Premijer Račan osobno je pohitao u Lisabon, zlobnici tvrde: da malo pobjegne od problema kod kuće. Rukometašima je rekao da su oni za afirmaciju Hrvatske napravili više od njegove vlade, što je konstatacija s kojom bi se mnogi složili. Ali je onda njihov uspjeh pokušao staviti u kontekst apliciranja Hrvatske za prijem u Europsku uniju, tvrdeći kako će njihov rezultat biti dobar uvod da i ostale zemlje prihvate Hrvatsku kao jednu od njima ravnih. Riječ je o čistoj nebulozi. Bruxelles kandidate ne mjeri po sportskim uspjesima i neće Hrvatska dobiti nikakav popust zbog lisabonske medalje. Rukometaši su se na svome terenu pokazali superiornima ostatku svijeta, ali Račan svoje kvalifikacije mora sam izboriti.

Još su ružnije svoje slavlje zloupotrijebili sami slavljenici. Na pozornicu na centralnom zagrebačkom trgu pozvali su Thompsona, iako njegov nastup programom nije bio predviđen, pa su zajedno izveli splet politikantskih »budnica« i tako sportsku feštu pretvorili u desničarski nabrijani politički miting. Zagrepčanima, vjerojatno različitih političkih uvjerenja, koji su došli pozdraviti sportske uspjehe rukometne vrste, s bine su servirane političke upute, tipa »nemoj ići lijevo, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze, nego idi desno« i tome slično. Vrhunac je ekscesa bio kad je Thompson, zajedno s dijelom državne reprezentacije, u nekoliko navrata publiku pozdravio gromkim ustaškim »Za dom!«, a desnice su im redom pohitale uvis. Nitko se nije ogradio, nitko suprotstavio.

Hrvatska je tako ponovo suočena s činjenicom da joj sportski junaci emitiraju politički neprihvatljive i opake poruke. Da vlastite medalje prljaju politikom. Da sportskim uspjesima osvajaju svjetske vrhunce, a onda sami sebe ruše ispod razine koju je civilizirani svijet spreman tolerirati. Rukometaši nisu uspjeli ostati na visini svoga uspjeha u Portugalu. Netko bi od organizatora zagrebačke fešte građanima morao odgovoriti kako se takav ispad mogao dogoditi. Je li istina da je Milan Bandić, koji se uz rukometne zvijezde cijelo vrijeme tijesno tiskao, organizirao Thompsonov nastup, gradonačelnici Vlasti Pavić iza leđa?