U iznimno važnoj godini za hrvatski plasman u Europskoj uniji, hrvatski je politički establišment pokazao zavidnu razinu neodgovornosti/ Bilo bi stoga važno da poruka poslana nakon afere Sunčani Hvar ujedno bude i posljednja takve vrste

Taj vječiti hrvatski "ali" ima, naravno, svoje razloge. I to ne samo zbog još prisutne sumnje u europskim centrima moći hoće li hrvatska vlast, prije svega ona na Markovu trgu, uistinu imati snage nastaviti suradnju dođe li u Zagreb nova optužnica. Afera Sunčani Hvar za hrvatsko dokazivanje da je europeizacija uistinu uzela zamaha i pravi smjer, dolazi kao hladan tuš i neugodna pljuska, kao snažan podsjetnik da je hrvatska politika, taj politički establišment, jedan od najproblematičnijih dijelova društva. I da je jako daleko od onoga kako se to radi tamo gdje želimo ići - u Europsku uniju.

U konačnom raspletu afere Sunčani Hvar ostat će zabilježeno da je poništen međunarodni natječaj, a u lavini međustranačkih prepucavanja potezali su se raznorazni argumenti - od onoga da se turistički kompleks ne bi smio prodati baš Slovencima do šupljih priča o sprječavanju rasprodaje obiteljskog srebra, odnosno do teza kako bi bilo najbolje da država upravlja najvećim dijelom imovine. Sve to, naravno, nema veze s Europskom unijom, ali ima, nažalost, s Hrvatskom.

Zapravo nikoga ne treba čuditi da se hrvatski političari i politikanti tako ponašaju. Brzo su se zaboravile fraze iz 2000. o tome da je država najlošiji gospodar. Hrvatski političari navikli su da se bave i gospodarstvom, pa tako uz državničke funkcije sjede u različitim upravnim i nadzornim odborima, unatoč jednom od ključnih principa i pravila EU-a o sukobu interesa. Partitokracija u Hrvatskoj želi sve držati pod kontrolom, pa joj je, među ostalim, teško objasniti kako uskoro to više neće biti moguće. Hrvatska će vrlo skoro morati usvojiti i Unijino zakonodavstvo po kojem neće moći financirati tvrtke-gubitašice unedogled.

Koalicija na vlasti lobističkim naporima u Bruxellesu, Berlinu, Lisabonu, Rimu i drugim europskim gradovima u posljednja dva mjeseca pokušava dobiti dodatnu potporu, no istodobno zemlju vodi od jedne do druge krize.

Sasvim je sigurno da je jedna od najvećih zabluda koje se šire Balkanom ta da će se odjednom, kao potezom čarobnog štapića, nakon ulaska u EU sve promijeniti. Svi će odjednom postali uspješni i bogati. Europska unija sasvim je sebično »stvorenje« koje ne razmišlja o onima za koje smatra da nemaju perspektive. U svoje pak članstvo poziva one koji su završili proces reformi, prihvatili pravila ponašanja i počeli ih provoditi. Stoga prava formula ne govori o tome kada će Hrvatska ući u EU, nego kada će EU doći u Hrvatsku. S obzirom na to kako nam se političari ponašaju, možda je dobro to što proces približavanja Europskoj uniji ipak traje nekoliko godina. Za to vrijeme trebalo bi se ipak postići da nam politika prestane »proizvoditi« krize koje koče razvoj.

U iznimno važnoj godini za hrvatski plasman u Europskoj uniji, hrvatski je politički establišment pokazao zavidnu razinu neodgovornosti. Bilo bi stoga važno da je poruka poslana nakon afere Sunčani Hvar ujedno bude i posljednja takve vrste. Nema nikakve sumnje da se velikim gospodarskim umovima među političarima, koji zagovaraju nastavak kontrole politike nad ekonomijom, već sada diže kosa na glavi zbog podatka da je u zemljama EU-a 80 posto gospodarstva privatizirano. I da, primjerice, dužnosnici EU-a dok su na funkciji ne smiju s drugim tvrtkama surađivati ni honorarno. Ako im to ne bude odgovaralo, istini za volju, mogu još odabrati da na način na koji su navikli rade u nekim drugim državama. Primjerice, u Sjevernoj Koreji ili na Kubi. No, ne zadugo.