Odobrio joj je taj važan zajam, za koji su Račan i Crkvenac unaprijed rekli da ga neće koristiti, te tako učvrstio rejting na međunarodnom tržištu kapitala, a da ga nije izravno vezao ni za izručenje generala Bobetka i Gotovine sudu u Haagu, niti novim ubrzavanjem privatizacije (Ine, hotela i preostale najvrednije državne imovine) kao već dokazane rasprodaje zemlje strancima. Tako se najnoviji MMF-ov »da« jednom zajmu koji najvjerojatnije nikad neće biti ni povučen, u startu preobrazio – ne u slamku, nego u dasku spasa za krajnje uzdrmanu Račanovu vlast.

Ta preksinoćnja vijest iz Washingtona (kao da je i za to bila tempirana) prekrila je turoban učinak prekjučerašnju vijesti iz Hrvatske narodne banke, prema kojoj je početkom prosinca ukupan vanjski dug zemlje premašio iznos od 14 milijardi dolara i bio ravan protuvrijednosti od 65 posto domaćeg bruto-proizvoda. Taj kobni znak vanjske prezaduženosti, koji bi u kombinaciji sa sve brojnijim štrajkovima, mogao biti dokaz više da je argentinski kaos doista zakucao i na hrvatska vrata, možda je bio glavni razlog MMF-ove žurbe i neobične popustljivosti.

Prisjetimo se, da je Hrvatska na kraju trećeg stand-by aranžmana, koji je istekao u svibnju prošle godine, ukorena zbog nepotpune suradnje s Haškim sudom i zbog otezanja s otpuštanjima u vojsci i policiji. Preuzimanje tih obveza bilo je potom, ne samo uvjet za nastavak pregovora o novom, četvrtom stand-by sporazumu, nego i njegov politički temelj, na koji su u međuvremenu nadograđene i obveze »fleksibilizacije« tržišta rada (zbog kojih su sindikati spremni na skori opći štrajk). Budući da ni ta vrsta obveza (koje mogu nove desetke tisuća ljudi ostaviti bez posla) nije uobičajena u predizbornoj godini, spomenuto bi se popuštanje Račanovoj vlasti (osobito nakon zadnjih liječničkih pregleda generala Bobetka) moglo tumačiti igrom, kojom ga zapravo, preko te klizave daske, MMF ruši i – krene li i taj opći štrajk – tjera u prijevremene izbore.

Apsurno je – ali treba zapisati – da Hrvatska krajnjim naporima državnog proračuna i novim, skupim stranim zajmovima gradi npr. autoceste prema Jadranu, a da istodobno strancima rasprodaje hotele, marine, trgovački prostor, pa čak i Inu. Budući da je gotovo sav bankarski potencijal u posjedu stranaca, a preko kronično precijenjene kune već osam godina gotovo sve uvozno znatno jeftinije od domaćeg, trivijalno je pitanje: tko će ubirati koristi od hrvatskog turizma i hrvatskih autocesta, ako će strani turisti ljetovati u hotelima, koji su u posjedu stranaca, kupovati namirnice stranog porijekla i nabavljati benzin u mreži crpki također u stranom posjedu?

Krene li Račanov hazarderski tim baš u predizbornoj godini u tu vrstu zaokreta prema novom razvoju (poticanjem domaće ponude, izvoza i masovne zaposlenosti), ubrzo će otkriti je li mu je preksinoć, milosrdnim potpisom na novi stand-by sporazum, iz Washingtona servirana daska spasa ili nasapunani surogat, koji bi cijelu zemlju mogao prevesti uništa.

Prva zamjenica direktora MMF-a Anne Krüger pohvalila je Hrvatsku za usvajanje gospodarskog programa za 2003. koji smjera na fiskalnu konsolidaciju i strukturalne reforme, uz naglasak na stabiliziranju omjera javnoga duga, fleksibilnosti tržišta rada i napretka u privatizaciji. »Taj program počinje postavljati temelje za fiskalnu održivost i održive visoke stope gospodarskog rasta, ali će trebati i narednih godina uslijediti fiskalna podešavanja i strukturalne reforme«, kazala je Krüger. (Hina)