Slobodna Dalmacija: 06. 02. 2003.

EKONOMSKA KONTRA

Spektakl potrošnje - teret generacijama

Euro šok je rezultirao enormnim priljevom sredstava u bankovni sustav, pa su novčani potencijali ubrzo povećani za oko milijardu dolara. No, taj novac nije plasiran u razvoj

Piše: dr. Branimir Lokin

Nezaposlenost i socijalna asimetrija, obilježene sve većim brojem egzistencijalne sirotinje, te rastući dug prema inozemstvu, definitivno u predodžbi širokih slojeva stanovništva negiraju nesumnjive uspjehe Vlade vezane uz konjukturu i makroekonomsku stabilnost. Prevaga prvih (negativnih) percepcija nad drugima (pozitivnima) postupno eskalira u socijalni bunt i politički konflikt kao njegovu konačnu posljedicu.

Neovisno o raspletu toga konflikta, razumljivo uvijek demokratski (izborima), držim kako je potrebno, radi budućnosti, apostrofirati dva gospodarska trenutka prijeloma koja je aktualna vlast benevolentno propustila. Prvi je vezan uz sam trenutak preuzimanja vlasti, bliže rečeno, uz prvo polugodište 2000. godine i fenomen nelikvidnosti tada aktualan. Naime, tada je nelikvidnost globalnog sustava bila najveće ograničenje gospodarstvu i društvu.

Odljev novca u inozemstvo

Radna skupina Ministarstva financija na čijem sam čelu bio predložila je potupak integralnog razrješavanja nelikvidnosti u čijoj je osnovici ležao zahtjev u pravcu razdvajanja fenomena likvidnosti i insolventnosti i stvaranja novčane kompenzacije, sve zajedno uz ubrzani gospodarski rast i rast zaposlenosti. Projektom koji je tada bio ponuđen anticipirali smo višak realnog novca u sustavu koji se tijekom nadolazećih godina obilato potvrdio.

Vlada, međutim, projekt nije prihvatila već je provela postupak izravne novčane injekcije velikim tvrtkama. Nelikvidnost je slomljena, ali je zato na tisuće gospodarskih subjekata otišlo u stečaj i broj nezaposlenih povećan je za daljnjih oko 150 tisuća. Naravno, strukturne tenzije na taj su način, dugoročno cijeneći, višestruko povećane. Drugi prijelomni trenutak, odnosno druga šansa, otvorila se takozvanim euro šokom, bliže rečeno, enormnim priljevom slobodnih sredstava u bankovni sustav.

Novčani potencijali gospodarskog sustava u samo nekoliko mjeseci povećani su za oko 1 mlrd. američkih dolara, što je stvorilo snažnu kolateralu za uvoz inozemnog kapitala. Očekivalo se kako će taj novac biti plasiran u gospodarstvo i razvoj, međutim, on su kanaliziran u potrošnju i uvoz i potrošen u zaprepašćujuće kratkom vremenu od samo godinu dana.

Neshvatljivi spektakl potrošnje ničim ograničen stvorio je zaprepašćujuću hipoteku budućim generacijama, a da niti jedno radno mjesto nije otvorio. Isto tako na tom robno-financijskom transferu golem novac domaće akumulacije kao zarada stranaca odliven je u inozemstvo.

Jalovi lov na strane ulagače

Za to vrijeme stratezi hrvatske gospodarske scene nastavili su jalov lov na strane ulagače i fantomske strateške partnere, utapajući gospodarstvo u gubitke, a socijalnu scenu u restrikcije. Dva prijelomna trenutka koja sam ovdje analizirao ostaju, međutim, izazov i poziv za novu gospodarsku paradigmu, jer za nju ima i novca i ideja, samo ju treba akceptirati kao izazov.

Suprotno, ako se opisani događaji shvate i prihvate kao zakonitost ili pak imperativ sustavnih okolnosti zadanih eksternim činiteljima, kao što se to redovito u nedostatku invencije i odsutnosti odgovornosti radi, onda se pitanje gospodarskog suvereniteta mora postaviti na dnevni red u cijelosti gledano. Naime, ako nismo u stanju potvrditi taj suverenitet, percepciju našega nacionalnog položaja treba obrnuti priznajući kako nismo u stanju biti subjekt vlastitih opcija, već jedino derivat tuđih.