Bog je na najboljem putu podijeliti Europu. U srijedu se Konvencija o budućnosti Europe dotaknula osjetljivog pitanja, šećući po tankom ledu između prijedloga da se Bog unese u budući ustav Europske unije stoga što je on dio zajedničkog naslijeđa i elementarnih vrijednosti EU-a i prijedloga da Bogu nije mjesto u Ustavu jer se njegovim ulaskom u temeljni zakon poništava svetost principa sekularne države.

Računa se da će pobjednik u duelu koji se vodi o pitanju treba li unijeti Boga u Unijine zakone biti formulacija o »duhovnim vrijednostima« ljudi Europe, dakle neutralan termin koji će, svojom općenitošću, pomiriti sve vjernike, pa i nevjernike, bez opasnosti ulaska u specifičnosti. Bog i naznake o njemu u dokumentima EU-a pojavljuju se u različitim varijantama, ponekad zavisnim o prijevodu teksta na neki od sadašnjih devet službenih Unijinih jezika. Tako se u dokumentu koji bi također trebao postati dijelom Unijina ustava - Povelji temeljnih prava - u njemačkoj verziji govori o »vjerskom naslijeđu«, a u francuskoj pak o »duhovnome«.

Prevoditelji nisu krivi zbog raskoraka, odgovornost je na političarima jer su oni - namjerno - naložili različito prevođenje istog pojma, otkrivši da se u proceduri usklađivanja sadržaja Povelje razilaze dokud seže »duhovno«, a gdje počinje »vjersko«.

Problem u Konvenciji je taj da se ta razlika ne može riješiti prijevodom. Europske zemlje, k tome, imaju neugodne uspomene sa zloupotrebom imena Božjeg u ovozemaljske svrhe, s obzirom na to da su se na spomenutog, u nedostatku konkretnijih vrijednosti poput demokracije ili tolerancije, najčešće pozivali diktatori. Stoga ne iznenađuje da se u taboru protivnika unosa Boga u Konvenciju o budućnosti Europe našla i tradicionalno, duboko i iskreno katolička zemlja s vladom desnog centra na kormilu - Španjolska. Njoj bi primjerenije društvo bile Poljska, Italija, Slovačka i Njemačka, zemlje koje na Konvenciji snažno zagovaraju da Ustav EU-a ne zaobiđe Boga u bilo kojem obliku.

Problem je nastao u vremenima kada je glavni razlog španjolske izolacije od europskog korpusa Franco svoj profil na kovanicama španjolske pezete krunio pretencioznim »vođa Španjolske voljom Božjom«. Španjolci su se dovoljno napatili za diktature da su im pojmovi vođe i Božje milosti postali prilično disparatni, tako da je španjolska predstavnica u Konvenciji o budućnosti Europe izgovorila presudno »vjera je privatna stvar«, objavivši prelazak brojnijem taboru protiv unošenja Boga u Unijin ustav.

Bog u ustavu povratak je na stara vremena i stare navade, tvrde Francuzi. Uz njih su skandinavske zemlje i Nizozemci. Strana koja podržava uvođenje spornog elementa razočarat će i najjačeg lobista - Vatikan, ali i još neke vjerske skupine poput židova i sve aktivnijih europskih muslimana, jer je sugerirala relativno umiveno, modernizirano rješenje spora »da ili ne«, nudeći tekst »Unijine temeljne vrijednosti su vrijednosti onih koji vjeruju u Boga kao izvor istine, pravde, ljepote i dobra, kao i onih koji u to ne vjeruju, ali poštuju ove univerzalne vrijednosti koje pak proizlaze iz nekih drugih izvora«.

Tražimo jasno spominjanje Boga i kršćanske vjere, bio je bez rukavica u obraćanju Valeryju Giscardu d"Estaingu Božji veleposlanik u Vatikanu. Giscard je diplomatski odvratio »radimo na tom zahtjevu« da bi kasnije, na konferenciji za novinare uoči otvaranja intrigantnog pitanja ipak zauzeo stranu »privatnim mišljenjem«, da mu ta varijanta s Bogom unutra »ne izgleda baš primjerena vremenu i naravi dokumenta«.

Dakle, članak 2. Unijina ustava odlučivat će hoće li za Europljane vrijediti »duhovno naslijeđe« ili pak »Bog kao izvor istine«. Kakva bila da bila odluka neće zadovoljiti sve, ali mora većinu. Imenuje li se Boga »izvorom istine« konstrukcija bi mogla uveseliti sve one koji vjeruju bez obzira na religiju, ali »nije li pomalo nazadno stavljati vjerska obilježja u našu suvremenu kulturu«, upitali su neki članovi Konvencije.

EU počiva na temeljima ljudskih prava, demokracije, solidarnosti, slova zakona i ravnopravnosti, ali u toj Europi nisu svi uvjereni da u društvo najviših vrijednosti neizostavno dolazi Bog. Solidarnost je uvijek solidarnost, demokracija demokracija, no novo ime u ovome društvu nekima je podcrtavanje europskih vrijednosti, drugima pak odmak unatrag od sekularne države i institucionalizacija »strogo privatne« stvari kao što je religija.

Bog u Konvenciji ipak je učinio čudo: o ovoj temi nema one iritirajuće standardne podjele na male i na velike zemlje, potom na bogate i na manje bogate zemlje, na zemlje juga i sjevera, na stare i novije članice. U svakom od tabora ispremiješale su se male, velike i srednje, bogate i bogatije, južne i sjevernije države. Europski kompromis na sredini puta glasit će na kraju ove zanimljive rasprave »duhovne vrijednosti«. Ima li koga tko će kazati da je Europu lako osmisliti čak i u njezinim temeljnim vrijednostima?