Da je Hrvatska poduprla američke ratne bubnjeve, hrvatska je javnost saznala od američkih medija. New York Times je u srijedu javio da su zemlje Vilniuske skupine potpisale deklaraciju podrške SAD-u u ratu protiv Sadama. Riječ je o deset istočnoeuropskih država koje su nedavno pozvane u NATO ili mu se, kao Hrvatska, žele pridružiti. U izjavi stoji potpora američkoj politici prema Iraku. Informacije koje je Amerika pružila Vijeću sigurnosti proglašavaju se »uvjerljivim dokazima o iračkom oružju masovnog uništenja, njegovim aktivnim naporima da obmane UN-ove inspektore i njegovim vezama s međunarodnim terorizmom«. Od Vijeća sigurnosti se traži »da poduzme nužnu i odgovarajuću akciju«. De facto riječ je o pozivu na ozakonjenje vojne intervencije u Perzijskom zaljevu.

Međutim, jučer je Ministarstvo vanjskih poslova ipak ublažilo svoju bojovnu retoriku. Nakon što je ministar Picula razgovorao sa svojim grčkim kolegom – a Grčka trenutno predsjedava Europskoj uniji – saopćilo je da Hrvatska podupire američku politiku, ali podržava i stavove EU-a gdje još uvijek preferiraju izbjegavanje rata. Hrvatska se priklonila američkom ratnom rješenju, ali i europskom traženju da se, kako stoji u izjavi Ministarstva, »mogući nesporazumi riješe mirnim putem«. Situacija je podosta shizofrena. Kako Račanova diplomacija uspijeva pomiriti tako suprotstavljene stavove, teško je reći, ali da svoju zbunjenost pokušava proglasiti politikom, to je evidentno.

Sinoć se posebnom izjavom oglasio i predsjednik Republike Stipe Mesić, koji je o Piculinim ratnim manevrima saznao iz medija. Po njemu, »prije nego što se donese odluka o upotrebi sile, treba biti siguran da su apsolutno iscrpljena sva druga sredstva«. Hrvatski predsjednik informacije koje je Amerika podastrla Vijeću sigurnosti naziva dokazima i čvrstim indicijama. Ključnu odgovornost vidi na »vlastima u Bagdadu«, ali ističe i nezaobilaznu ulogu UN-a u borbi protiv terorizma. Zalaže se da inspektori nastave s radom, »naravno ne unedogled«, apelira da se »ratnoj opciji ne smije pribjeći ishitreno i naprečac«. Tvrdeći da će »Hrvatska znati gdje joj je mjesto, ako slobodnom svijetu bude nametnuta borba za mir i sigurnost«, Mesić je svoju izbalansiranu izjavu zaključio porukom: »Ja vjerujem da mir u ovom trenutku još uvijek ima šansu. Treba mu je dati!«

I što sada? Kako da običan čovjek, Hrvat vulgaris, zna je li se njegova država priklonila američkoj objavi rata Iraku ili prednost daje onima koji smatraju da ni taj rat nije neizbježan? Amerika je moćna, ali za svoje ratne ciljeve još nije dobila podršku nekih važnih članica Vijeća sigurnosti, glavnog tajnika UN-a Annana, mnogih starih europskih zemalja, Pape koji će, pokušavajući zaustaviti američku intervenciju, idućeg tjedna primiti zamjenika iračkog premijera Aziza. Možda Hrvatska zaista nema mnogo izbora, ali da bi o tako važnoj stvari državni vrh morao imati jedinstven stav – to zaista nije pretjeran zahtjev.