Slobodna Dalmacija: 07. 02. 2003.

Temelji novog NATO-a

Najvažnija novost je promjena njegove doktrine koja ga od defenzivnog i obrambenog pretvara u ofenzivni i preventivni vojni savez, čiji je neprijatelj broj 1 - globalni terorizam

Danko PLEVNIK

Ako se organizam NATO-a prispodobi zrakoplovu, onda se u cockpitu nalaze Amerikanci, u prvoj klasi Francuzi, Englezi i Nijemci, u business klasi šeću Kanađani, Talijani, Nizozemci, Belgijanci, Danci, Luksemburžani, Islanđani, Norvežani, Portugalci, Grci, Turci i Španjolci, dok su u ekonomskoj klasi zavezani Estonci, Latvijci, Litvanci, Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, Slovenci, Bugari i Rumunji. Tu će na kraju trupa biti i sjedala za Hrvate, Makedonce i Albance. Ali stavimo ruku na realpolitičko srce i uza sva dužna samopoštovanja, na što bi nalikovao NATO da je red sjedenja obratan?

Ulaskom u NATO tjerao se bivši strah istočnoeuropskih zemalja od Rusije i budući strah od Njemačke. Američki državni tajnik James Baker je još 9. veljače 1990. izjavio da, ako se NATO likvidira, neće postojati mehanizam američke prisutnosti u Europi.

Tri smjera

No takav se natocentrički model eurosigurnosti proširio putem PfP-a do srednjoazijskih prostora, pa pariški profesor Gilbert Ashkar poslije summita u Pragu tvrdi da Washington preko NATO-a učvršćuje svoj hegemonizam, koristeći napad na Washington i New York (11. rujna) kao ideološki legitimitet za obnovu intervencionizma.

Snage za brzo djelovanje (RRF) EU-a ostat će stoga na razini pozadinskog vodonoše, dok će SAD profitirati od NATO-ovih snaga za uzvraćanje (NRF). Ashkar ne uzima u obzir tehnološku nadmoć američke vojske kojoj NATO treba najviše kao političko pokriće vlastitih akcija ili grupa za politički pritisak na Francusku ili Njemačku. UN, OESS, VE pa i EU nemaju poput NATO-a uvjerljivu oružanu silu koja mu daje i sve veću političku uvjerljivost, a kako NATO-om upravlja SAD, glavna geopolitička korist ide njemu.

Međutim, najinformiraniji čovjek u NATO-u Jamie Shea smatra da amerikanocentričnost u političkoj praksi ni izdaleka nije onakva kakva se čini, jer ako je sama Francuska mogla utjecati na UN-ovu Rezoluciju 1441 o Iraku, što bi se događalo kada bi europske zemlje imale jedinstvenu vanjsku politiku. Prema njegovim riječima i sam razvoj NATO-a može ići u tri smjera i postati: 1) europski klub za sigurnosnu suradnju, 2) kutija s alatom ili obrambeni supermarket kao servis EU-a ili UN-a i 3) globalniji NATO i valjani saveznik UN-a kako bi se mogao nositi sa slučajevima kakav je bio Afganistan.

Nužno planiranje

Najvažnija je novost ipak promjena njegove doktrine koja ga od defenzivnog i obrambenog pretvara u ofenzivni i preventivni vojni savez, čiji je današnji vidljivi neprijatelj broj 1 — nevidljivi globalni terorizam. Antiterorizam postaje kohezivna ideologija novog NATO-a koji za razliku od EU-a još nema definicija terorizma, što u načelu arbitrira borbu protiv njega. Dok Pentagon ima DIA-u i redovno se prije akcija koristi CIA-om, kako se NATO želi angažirati u borbi protiv hiperterorizma, koji vode i izvršavaju pojedinci ili male skupine tajno organiziranih fanatika, bez vlastite globalne obavještajne službe? Štoviše, prema poslovično dobro obaviještenim ruskim obavještajcima Vanjske službe, špijunske aktivnosti jedna prema drugoj vode čak i pojedine članice NATO-a. U samom NATO-u priznaju da nemaju mehanizama za rješavanje sukoba među članicama.

NATO nema ni vlastite službe za strategijsko političko planiranje!? Bit će izuzetno važno koordinirati strategijsko političko planiranje unutar EU-a i NATO-a, bude li razvoj oružanih snaga EU-a i NATO-a išao k zapovjednoj konvergenciji. Ali za EU je to strukturalno pitanje, jer može li on uopće imati jedinstvenu vanjsku politiku, ako nije potpuno politički integriran? Bez toga će SAD i dalje igrati na divide et impera među "starim" i "novim" Europljanima, a NATO određivati granice vanjske sigurnosti članicama EU-a poput Njemačke koja odbija ići s SAD-om i UK u rat s Irakom. Ali pošto u taj rat ulazi Turska, ona će prema članku V biti prisiljena da je brani, bude li povratno napadnuta od Iraka i tako svejedno ući u rat. Samo stabilno strategijsko političko planiranje osigurava razliku između neupitnog jedinstva NATO-a od upitnog natoističkog jednoumlja. Pogotovo što se svi NATO-ovi politički i vojni dužnosnici zaklinju u interoperabilnost kao vrhovni princip djelovanja u NATO-u. Ambiciozna pitijska interoperabilnost očitovana je u potpori Vilniuske skupine, u kojoj je i Hrvatska, i UN-u i SAD-u.