Kada je američki tjednik Time potkraj 1992. godine u tekstu o balkanskim zbivanjima nabrajao sve gubitke koje je Hrvatska u to vrijeme trpjela, odmah nakon konstatacije o broju ratnih žrtava i prognanika našao se podatak o tome kako crna traka na vrhu prve stranice lista Slobodna Dalmacija upućuje na mnogo suptilniji gubitak - gubitak neovisnog tiska u Hrvatskoj. Peter Maas, novinar vanjskopolitičke redakcije lista The Washington Post u svojem izvještaju iz Splita iste je godine ustvrdio kako se čitatelji Slobodne Dalmacije smiju pričama o financijskom bezakonju, kriminalnoj uroti i političkoj cenzuri, zaključivši potom da se baš sve te stvari istodobno događaju u splitskom dnevniku. Za vrijeme dok su tadašnja zbivanja u Slobodnoj svjetski mediji pozorno pratili, Komitet za zašitu novinara pismeno se obratio prvom hrvatskom predsjedniku uz apel da zaustavi pokušaj hrvatske vlade da preuzme list, nakon čega je reagirala i Međunarodna federacija novinara. Svi ti apeli bili su reakcija međunarodnih tijela na rezultate pretvorbeno-privatizacijske afere koja će u domaćoj javnosti postati simbol za pljačku desetljeća.

Točno deset godina kasnije, tročlano vijeće najviše pravosudne instancije - Vrhovnog suda RH zaključilo je da iz svih raspoloživih podataka i dokumentacije ne proizlazi da su osumnjičenici za zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju u slučaju Slobodne Dalmacije počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret. Činjenica je da će se mimo te odluke pravnici specijalizirani za tu vrstu kaznenih djela složiti u zaključku da je dokazivanje gospodarskog kriminala najteže područje, kao i da su u velikom broju slučajeva osumnjičenici u izrazito povoljnoj financijskoj situaciji, a što im omogućava da se uz izradu lažne dokumentacije koriste i naručenim pravnim mišljenjima, nemali broj puta i od onih koji su svojedobno pisali zakone te stvorili uvjete za procvat kriminala. Činjenica je i da slučaj pretvorbe Slobodne Dalmacije nije jedini predmet u kojem nikada neće doći do suđenja odgovornima, kao ni do izricanja kazni, no definitivno je specifičan slučaj po načinu na koji su banke došle do većinskog paketa dionica.

Donošenju kontroverzne pretvorbene odluke, ujedno i predmetu istražnog postupka okončanog rješenjem Vrhovnog suda prethodilo je poništenje pretvorbe Slobodne Dalmacije po Markovićevu modelu, a koju je navodno dekretom i bez sudske odluke na samom početku devedesetih donio tadašnji direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj Zlatko Mateša. Problem nazvan napuhavanjem udjela banaka pojavio se negdje baš u to vrijeme kada je na primjeru poduzeća Našice-cement ondašnje Ministarstvo financija na upit Agencije za restrukturiranje i razvoj donijelo načelno mišljenje prema kojem je bilo moguće revalorizirati vrijednost investicijskih kredita u dionice, a što se, naravno, odnosilo na stvarna potraživanja. Naime, nešto ranije, krajem osamdesetih godina, Slobodna Dalmacija investirala je u kupnju offset stroja i kompjutorskog foto-slagajućeg sistema na način da je od poduzeća prikupljala obveznice fondova za razvijanje nedovoljno razvijenih krajeva tadašnje SFRJ. Među poduzećima od kojih je Slobodna te obveznice dobila nepovratno ili uz stanovite olakšice bile su tako INA, kninski Tvik, Dalmacijavino, Tvornica papira Sremska Mitrovica, Brežice i neke druge tvrtke. Dobar dio poduzeća te obveznice je nepovratno ustupio Slobodnoj, ali uz uvjet da se novac uloži u razvoj firme, što je, dakle, i učinjeno kupnjom strojeva. Banke su Slobodnoj Dalmaciji za investiranje u tehnologiju isplatile novac i eskontirale, odnosno preuzele obveznice, preciznije, preuzele su rizik naplate obveza. Splitska banka, Dubrovačka banka i PBZ eskontirale su te obveznice, od kojih je dio već ranije naplaćen u razdoblju od 1986. do 1992. godine, što dovodi do zaključka da bi zapravo napravile dobar komercijalni posao da nije došlo do raspada SFRJ. Nisu dakle, bili u pitanju krediti, nego se radilo isključivo o obveznicama, nakon čega su bankari sklopili ugovore o cesiji s poduzećima koja su Slobodnoj ustupila obveznice, s tim da je vjerodostojnost tih ugovora i danas upitna (s obzirom na podatak da su se na dijelu tih ugovora nalazili nepostojeći potpisi), pa čak i imena umrlih.

Kako su nam pojasnili neki od tužitelja koji su se bavili slučajem pretvorbe Slobodne, eskontiranjem obveznica prestao je postojati dug prema bankama, a ostao je problem reeskonta naplate tih obveznica od strane banke prema državi. Ono što je sporno u čitavom slučaju, a što prema mišljenju Vrhovnog suda predstavlja okolnosti koje opravdavaju promjenu ugovornih odnosa, jest mišljenje Ministarstva financija prema kojem Agencija može pozitivno rješavati zahtjeve za potraživanja banaka u uloge u poduzećima u pretvorbi po principu revalorizirane obveze poduzeća na temelju ranije dobivenih kredita od banaka. Premda u slučaju Slobodne ti dugovi prema bankama nisu više postojali, niti su potraživanja bila knjigovodstveno zavedena kao obveze, dogodio se ugovor koji je u ime Slobodne Dalmacije potpisao tadašnji direktor Ante Bušić sa Splitskom bankom, Dubrovačkom bankom i PBZ-om, na način da su priznata potraživanja, a na temelju kojeg je donesena odluka o pretvorbi kojom je navodni dug prema bankama pretvoren u ukupno 42 posto dionica (Dubrovačka banka i PBZ pri tome su svoja potraživanja prijavila na poziv tadašnjeg Upravnog odbora Slobodne Dalmacije).

U vrijeme kada je donesena odluka o pretvorbi, na čelu Upravnog odbora Slobodne Dalmacije koji je postavila Agencija bio je Metod Jurišić, prvoosumnjičeni u istrazi koja se vodila oko pretvorbe Slobodne. U svom rješenju Vrhovni sud je ustvrdio da Jurišić nije mogao počiniti kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi bankama, bez obzira na nalaz financijske policije iz 1998. godine, prema kojem su potraživanja triju banaka prema Slobodnoj Dalmaciji neosnovano priznata, kao i na činjenicu da je odlukom Upravnog suda iz 1999. poništena odluka Hrvatskog fonda za privatizaciju(pravnog sljednika Agencije).

Drugi fenomen, odnosno privatizacijsko razdoblje Slobodne Dalmacije koje je uslijedilo 1993., a u koje je novina ušla tad već kompletno izmijenjenog uredničkog kadra, (uz propali pokušaj Jurišićeva Upravnog odbora da se, među ostalim, crvena boja u zaglavlju lista promijeni u plavu), ujedno je i drugi zahtjev istrage; prodaja dionica najpoznatijem akteru istražnih postupaka koji se na našem području vode zbog zlouporaba u gospodarskom poslovanju - Miroslavu Kutli, a koji je, po mišljenju tužiteljstva pribavio dionice novine zahvaljujući dogovoru Metoda Jurišića i ondašnjeg direktora Splitske banke Frane Mitrovića, uz podršku tada vodećih ljudi vladajuće stranke Ivića Pašalića i Drage Krpine.

Konkretno, istražnim zahtjevom njima je bilo stavljeno na teret da je prodaja 37 posto dionica Splitske banke Kutlinom Globus holdingu umjesto na burzi, napravljena izravnom pogodbom o prodaji, i to za nominalni iznos od ukupno 3 718 400 njemačkih maraka, preciznije za sto njemačkih maraka po dionici, premda je nadležno Općinsko državno odvjetništvo ustvrdilo da je te dionice bilo moguće prodati po cijeni od najmanje 270 maraka koja se u to vrijeme postizala na Zagrebačkoj burzi ( 18 posto dionica Slobodne koje su bile u vlasništvu Mirovinskog fonda ranije su na burzi prodane za ukupnu cijenu od 7 milijuna i šeststo tisuća maraka, a od kojih je Kutle kupio devet posto, dok su preostalih devet posto kupili Ivan Kapetanović i Mate Vekić). Tužitelji nadalje drže, a što je također osporeno odlukom Vrhovnog suda, da su Jurišić i Mitrović tu prodaju izveli u namjeri da Globus holdingu pribave nepripadajuću korist veću od šest milijuna maraka. Zbog prodaje dionica po nominalnoj cijeni Splitska banka oštećena je za razliku u cijeni od 6 321 280 njemačkih maraka. Mišljenje Vrhovnog suda pak, je da tržišna cijena od 270 maraka po dionici predstavlja neutemeljenu pretpostavku.