Vladajuća koalicija je, napokon, povukla onaj dugo očekivan potez. Odlučno je odsjekla sve dvojbe i podržala pravu stvar. Kad su građani i birači već počeli sumnjati je li ona uopće u stanju nešto dogovorno i odgovorno riješiti, ona je pokazala da jest. Nije više bilo vremena za oklijevanje. Trenutak konačne odluke sve je bliže, pa tu već sasvim izvjesnu odluku treba poduprijeti. Da, to je naš konačan odgovor, rekla je koalicija.

Jasno je rečeno zašto Hrvatska slijedi Ameriku na putu konačna obračuna sa Saddamom Husseinom. Zato jer je Amerika iznijela dovoljno dokaza da irački diktator i dalje skriva oružje, laže i nije spreman surađivati. Nakon što je podijelila Europsku uniju osiguravši bezuvjetnu potporu Britanaca, Talijana, Španjolaca, ali i Čeha, Poljaka i Mađara, Amerika je sad posegnula i za onim državama koje još tapkaju oko Europske unije (pet je na pragu, pet je još daleko) očekujući poziv da uđu. Sedam je već u NATO-u, tri očekuju poziv. S takvima je još lakše, jer glatko podupiru sve što im se predloži.

Sasvim je jasno zašto se Hrvatska priklonila Britaniji i Italiji, a udaljila od Francuske i Njemačke koje su i dalje sumnjičave prema pravim motivima i timingu američkog napada na Irak. Hrvatska je mala zemlja koja treba patronat velikih da bi ostvarila svoje interese. U ovom je trenutku njen prvi interes, nakon što je ispala iz svih kombinacija za skori ulazak u Europsku uniju, primanje u NATO. Da bi to postigla treba joj potpora Amerike. A Washingtonu pak treba potpora čim većeg broja zemalja za napad na Irak, jer još nije ishodio dovoljno dobru rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja bi pokrivala takvu akciju. Hrvatska si može laskati kako je ipak dovoljno velika da je sudjelovala u trgovini interesima s jednom velesilom.

Drugo, nakon napada na Tornjeve u New Yorku, prvi obračun Amerike s terorizmom, napadom na Afganistan, nije istjerao lisicu Bin Ladena na otvoreno. Al Qaida i dalje prijeti cijelom svijetu. Irak se u drugom krugu ponovno nametnuo kao moguća meta napada, a mogla je to biti i Sjeverna Koreja, Vijetnam ili Tunguzija.

Četvrto, ali ne i najmanje važno – Irak leži na nafti.

Vladajuća koalicija je, dakle, pozicionirala Hrvatsku u međunarodnom okruženju. Dosadašnja je politika hrvatske diplomacije prema napadu na Irak bila »ne talasaj i šuti dok te ne prozovu«. Bila je to logična politika. Ali sad su nas, eto, baš prozvali. I što ćeš sad? Moraš, je li, pronaći vlastiti stav. Pa je bilo opet logično prikloniti se prije Americi i NATO-u negoli »odmetničkim državama« Njemačkoj i Francuskoj koje ne bi baš srljale u napad na Irak, barem ne dok se dogovori prihvatljiva rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. EU je za Hrvatsku ipak dalje od NATO-a.

Otac Bush je pokorio Irak do Bagdada i ostavio Saddama da obnovi zemlju. Sin Bush sad mora ponavljati cijelu operaciju, jer Amerika prošli put nije znala ići do kraja.

Općenito, iznenađujuće je slabo poznavanje lokalnih prilika koje tradicionalno iskazuju tradicionalno suprotstavljeni američki analitičari i operativci u Pentagonu, State Departmentu ili CIA-i. O Balkanu i Jugoslaviji dosta je 1990. znala CIA, ali to nije bilo dovoljno da ostale natjera na akciju. O Iraku vjerojatno sad već znaju sve, ali ni to nije dovoljno da se sa Saddamom obračuna tiše, brže i elegantnije nego slanjem nosača aviona i tisuća marinaca.