Novu će državu u svijetu svi zvati Srbija, a ne Srbija i Crna Gora, baš kao što danas Bosnu i Hercegovinu svi zovu samo Bosna. Je li Crna Gora to htjela kad je pristala na promjenu imena?

Tjedan koji je završio proveo sam u Beogradu, promatrajući izbliza reakcije medija i građana na zamjenu imena 'SR Jugoslavija' u 'Srbija i Crna Gora', te rekonstrukciju te države. Ankete pokazuju da čak 71% svih građana u Srbiji (izvan Kosova) žali za imenom 'Jugoslavija'. Osjećaj sjete za jugoslavenskim imenom, te zbunjenosti u odnosu na novo ime (a donekle i novi državni koncept) mogao sam primijetiti i u razgovoru s većinom onih ljudi s kojima sam kontaktirao. Istodobno postoji i osjećaj da se radi o još jednom eksperimentu, jedinstvenom u svijetu.

Odluka da se pojam 'Jugoslavija' zamijeni nekim drugim pojmom ne iznenađuje. Koliko god to mnogima izgledalo drukčije, Slobodan Milošević je bio predstavnik i izabranik onog (do 2000. većinskog dijela srpske nacije) koji je preferirao 'Jugoslaviju' u odnosu na 'Srbiju'. Iako je njegov koncept jugoslavenstva bio vrlo srbocentričan, on nikad zapravo nije odustao od jugoslavenskog imena. On nikad nije pristao ni da se uspostavi nezavisna srpska država. Miloševićeva fatalna vezanost za Jugoslaviju (makar i samo simbolima) vidjela se i u njegovoj posljednjoj izbornoj kampanji, koju je u rujnu 2000. vodio pod sloganom: 'Za Jugoslaviju!'.

Na drugoj strani, njemu nasuprot, stajali su oni koji su ili ignorirali ili se direktno protivili simbolima jugoslavenske države: primjerice himni ('Hej Sloveni') i zastavi. Iako tadašnja opozicija nije izravno zagovarala stvaranje nezavisne Srbije, ona je bila vidno nezadovoljna imenom 'Jugoslavija'. Dobra ilustracija tog nezadovoljstva jest govor kojeg je s balkona savezne skupštine 5. listopada 2000. održao novoizabrani predsjednik Jugoslavije, Vojislav Koštunica. Taj je govor počeo riječima: 'Dobro veče, Srbijo!'.

Snaga jugoslavenske opcije, međutim, nije se mogla potpuno zanemariti ni tada a ni sada. Ni u Crnoj Gori ni u Srbiji nema većinske potpore osnivanju dviju potpuno odvojenih država. U situaciji u kojoj je jugoslavenski koncept postao sve manje moguć, a koncept samostalnih država (još?) nedovoljno popularan, kompromis je ostao jedino rješenje. Ugovor je postignut samo na tri godine, i nitko ne zna hoće li to biti put prema integraciji ili dezintegraciji. Radi se o 'intermezzu' koji može povesti i u jednom i u drugom smjeru. S malo ironije treba primijetiti da je upravo Zoran Đinđić, koji je svojedobno s pravom nazvao socijalističku Jugoslaviju 'nedovršenom državom', sada kumovao proglašenju jedne ultranedovršene 'državne zajednice'. Jednako je paradoksalno da su druga dvojica danas ključnih jugoslavenskih političara, Vojislav Koštunica i Dragoljub Mićunović svojedobno također bili oštri kritičari Kardeljevih koncepata kvazifederalizma i ustavnih eksperimentiranja, da bi se danas našli u poziciji da stvaraju državu koja će po svemu biti jednako decentralizirana i 'eksperimentalna' kao i ona koja je stvarana pod Kardeljem.

Gledano s pozicije interesa Srbije i Crne Gore, ostaje pitanje je li preimenovanje marketinški pametan potez. U inozemstvu se već petnaestak godina uz pojam 'Srbija' (a u nekim zemljama, recimo u Italiji, ni uz pojam 'Crna Gora') ne vežu nikakve pozitivne percepcije. Nasuprot tome, mnogi Jugoslaviju doživljavaju kao žrtvu podivljalog separatističkog nacionalizma i jednako podivljale nasilne reakcije na njega. Kao i svaka žrtva nasilja, i Jugoslavija je kao žrtva izazivala simpatije kod mnogih običnih ljudi. Upravo se obratno odnosi na pojam 'Srbija', koji se veže uz Miloševića, agresiju i nasilje. U smislu percepcije razvijene u zapadnom svijetu, danas je bolje biti 'Jugoslaven' nego 'Srbin'. Zato doista čudi da se srpska politička elita odlučila za preimenovanje koje ističe ime Srbije u prvi plan. Istodobno, ni Crna Gora neće dobiti ono što je očekivala. Novo ime će se u svijetu nužno skratiti u 'Srbija', kao što se primjerice i Bosna i Hercegovina vani zove samo 'Bosna'. Jesu li to Crnogorci htjeli?