Račan je, polovičnim smjenama i storniranjem odluke o prodaji hvarskih hotela, uspio spasiti koaliciju, ali javnosti je upućena krajnje zbunjujuća poruka. Ako je pet ministara, članova upravnog odbora Fonda, srušeno jer su muljali, kako mogu ostati na svojim ministarskim položajima? Ako su čisti, zašto su smijenjeni? Ne mogu biti krivi za djelovanje u upravnom odboru Fonda, a pravi na svojim ministarskim funkcijama. Ovako ispada da su maknuti tek zato da se njihove glave mogu položiti pred Tomčićeve noge. Truli kompromis, koji je u ovoj stvari između šefa HSS-a i premijera postignut, spada u tipične načine rješavanja spornih situacija u vladajućoj koaliciji. Nejasan je, kontradiktoran, više pitanja otvara nego što problem zatvara. Iz njega je teško razabrati je li prodaju Sunčanog Hvara trebalo opozvati ili ne. Jesu li postojali razlozi za poništenje legalnog međunarodnog natječaja? Takav rasplet svakako neće pomoći bistrenju situacije u vezi s kompleksom pretvorbe u Hrvatskoj. Dapače, pomaže njegovoj kaotizaciji.

Ali nije to jedina privatizacijska enigma koja zbunjuje Hrvatsku. Način prodaje sisačke Željezare jednako je skadalozan, ali zasad nitko se ne uzbuđuje. Stečajni upravitelj Marić kaže da je ugovor o prodaji tvornice ruskom Mečelju potpisao samo zato jer je Protokol o prodaji sastavljen u Mesićevu uredu. Lijepo je da šef države pokušava pomoći radnicima u gabuli, ali nije baš u redu da se kupoprodajni ugovori sastavljaju pod njegovim pokroviteljstvom. Nije to jedina dubiozna činjenica u toj trgovini. Novi vlasnik nije dao garancije koje su mu zatražene, a Siščane je osvojio obećanjem da će zadržati sve radnike. Ali u ugovoru ne postoji kaznena odredba u slučaju da se to obećanje ne ispoštuje. HTV tvrdi da su dionice Mečelja visokorizične, a zaduženost tvrtke golema. Unatoč uznemirujućim signalima zbog sisačke se Željezare nitko od političara nije uzbunio. Nema pitanja, ni povišenih tonova.

U skandalozne odluke u vezi s privatizacijom svakako spada i presuda Vrhovnog suda Hrvatske, po kojoj u pretvorbi Slobodne Dalmacije, čuvenom kutleraju, nije nastala nikakva šteta. Iako je upad u Slobodnu i njeno upropaštavanje simbol kriminalne Tuđmanove pretvorbe. Iako je iz splitske novinske kuće nestalo 130 milijuna njemačkih maraka. Vrhovni je sud dao za pravo Miroslavu Kutli, Dragi Krpini, Iviću Pašaliću i drugovima u njihovoj žalbi na odluku Županijskog suda o pokretanju istrage zbog organizirane pljačke dotičnog poduzeća. Kutlino je društvo najavilo odštetne zahtjeve. Na sramotnu odluku, koja je banditizam proglasila nikakvom štetom, nitko od političara nije reagirao.

Privatizacija je najvećim dijelom bila pljačka i otimačina. Ali sudovi joj danas, kao i njenim profiterima, daju za pravo. Javnost se nemoćno skandalizira. Oni koji imaju moć i odgovornost šute kao zaliveni. Nitko da se oglasi – ni HSS, koji je inzistirao na slučaju Sunčani Hvar, ni HSLS koji će zbog iste stvari tražiti ostavke ministara, ni HDZ koji je nedavno podržao novinare Slobodne, priznajući da su u privatizaciji svašta prošli, ni SDP koji je na izborima obećavao pravdu i pravnu državu.