ZAGREB, 7. veljače - Nakon pisanog otpravka presude u slučaju Lora, koji je sudac Slavko Lozina dovršio krajem siječnja, u Državnom odvjetništvu je pripremljena žalba na oslobađajuću presudu protiv osmorice okrivljenika. Za tužiteljstvo je pravno nemoguće Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilija Bungura, Antu Gudića i Anđelka Botića najprije opisati kao okrivljenike optužene za nepostojeće kazneno djelo iz 120. članka KZ-a, a potom u presudi utvrditi da je razlog za oslobađajuću presudu osmorice to što im to »nepostojeće djelo« u postupku nije dokazano (poziv na 3. stavak 354. članka Zakona o kaznenom postupku).

Da bi bilo jasnije, osmorica okrivljenika su tužbom osumnjičeni da su sredinom 1992. godine počinili ratni zločin prema zatvorenicima vojnog zatvora Lora u Splitu. Ratni zločin, ako to dozvoljavaju pravila javnog komentiranja sudske odluke, jest kazneno djelo. Sudski postupak koji je vodio sudac Lozina na glavnoj raspravi trebao je utvrditi jesu li okrivljenici to kazneno djelo počinili ili nisu. Dakle, dvojbe o postojanju opisanog krimena u zakonu uopće nema. Jer, da ga ima, odnosno da je u pripremi glavne rasprave utvrđeno da to, za što se osmorica terete, uopće nije kazneno djelo, suđenja ne bi ni bilo. Gdje je bio Lozina u to vrijeme?

No, o tome će meritorno odlučiti Vrhovni sud, kojem se žalba na prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu, suca Lozine, odašilje. Međutim, tužiteljstvo svoju žalbu gradi na bitnim povredama kaznenog postupka te na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju predmeta. Argumentacija žalbe u tom dijelu opisuje sav, pažljivijem čitatelju već odavno poznat pravni cirkus predstavljen na glavnoj raspravi. Od poziva svjedocima, poziva diplomatskim putem za svjedoke u SRJ, iskaza sudskog vještaka dr. Dušana Dunjića do okolnosti u kojima je odbijeno saslušanje svjedoka iz BiH i SRJ. Presuda se ne »zamara« ni sadržajem omotnice u kojoj su pohranjena svjedočenja 16 svjedoka, koju je sudac Lozina zadržao neotvorenu u spisu, ne držeći potrebnim sa sadržajem te koverte upoznati stranke u postupku.

U zaključku žalbe, Državno odvjetništvo smatra nezakonitom oslobađajuću presudu za okrivljenike u postupku u kojoj izvođenja ključnih dokaza nije ni bilo. Zato je bilo i moguće da sudac presudom zaključuje da iz oskudnih dokaza ne proizlazi odgovornost za okrivljenike. Zašto pojedine dokaze nije izveo na glavnoj raspravi i zašto dostupne mu dokumente nije sadržajno uključio u spis, suca Lozinu, po mišljenju tužiteljstva, uopće ne zanima u pisano sročenoj presudi.

Čak i neki izvedeni dokazi, posebno svjedočenja osoba čije je riječi zabilježio i sudski zapisnik glavne rasprave, nisu u presudi odigrale potrebnu zakonsku ulogu. Iako svjedoci pred sucem Lozinom tvrde da nikad nisu saznali zašto su završili u zatvoru Lora (Đorđe Kastić i Miroslav Katalina) umjesto u okružnom zatvoru na Bilicama, presuda je izrijekom ocijenila suprotno: zatvorenici su dovođeni u Loru zato što u Bilicama nije bilo mjesta, a ne zato što je bila riječ o zatvoru posebnih namjena. Tako je i na glavnoj raspravi i u presudi sudac Lozina ustvrdio da nije riječ ni o kakvom specijalnom zatvoru u Lori, pa ni posabnom tretmanu zatvorenika. A cijeli slučaj je i porocesuiran zbog specijalne uloge zatvora u Lori u splitskim okolnostima sredinom 1992. godine.

S obzirom na tijek glavne rasprave, Vrhovni sud, odlučujući u žalbenom postupku, trebao bi pregledati cijeli videom snimljeni tijek suđenja u Splitu. Jer, na iste stvari, pogrešno utvrđivanja činjeničnog stanja i bitnih povreda kaznenog postupka, Državno je odvjetništvo reagiralo i tijekom glavne rasprave. Bilo je to onda kad su tužitelji tražili promjenu mjesne nadležnosti Županijskog suda u Splitu. Vrhovni sud je tada zahtjev tužiteljstva odbio »zbog nepotpunosti dokaza« za eventualno izmještanje suda. Kad ovih dana Vrhovni sud dobije žalbu Državnog odvjetništva u istom predmetu, bilo bi korisno, čak i sitno priznanje tužiteljima da su suci Vrhovnog suda svojedobno pogriješili. Ne učini li to, Vrhovni sud izravno postaje suodgovornim za nezakonitost i postupovne pogreške do kojih je došlo neznanjem i političkom namjerom suca Lozine, na što su državni odvjetnici upozoravali tijekom suđenja, a ispalo je - nedovoljno argumentiranim.

V. R.