Desetogodišnjica petodnevnog štrajka novinara "Slobodne Dalmacije", najdužeg u povijesti hrvatskih medija, koji je bio odgovor na pretvorbenu pljačku i političku samovolju, bit će obilježena obraćanjem Europskom sudu za ljudska prava

Prodaja spornih dionica "Slobodne" Miroslavu Kutli, čime je on postao većinski vlasnik poduzeća, u političkim krugovima službeno je pravdana zaštitom državnih interesa, pa je time nejasnije i zašto su kasnije svi osumnjičenici redom, osim direktora Splitske banke (čiji kompletan iskaz zbog protivljenja istražnoga suca u Splitu Stanka Grbavca nije ušao u sudski zapisnik) negirali čitavu stvar. Naime, Frane Mitrović u istrazi je eksplicite kazao kako su mu Ivić Pašalić i Drago Krpina naredili da se Slobodna Dalmacija mora prodati Kutli. Na to je odmah reagirao istražni sudac Grbavac, koji je kazao da imena političara ne mogu ući u zapisnik te da ne želi politiku u svojoj sudnici. I nisu ušli.

O Grbavčevu odbijanju unošenja cjelovitog iskaza osumnjičenika, aktualni općinski državni odvjetnik u Splitu Nikša Wagner službenom zabilješkom je obavijestio ondašnjeg županijskog državnog odvjetnika, sad već pokojnog Antuna Vrdoljaka. Zahtjev za izuzećem Stanka Grbavca, koji je potom podnio splitskom ODO-u i sam Miroslav Kutle, nakon što je dva mjeseca odležao na stolu u Vrhovnom sudu, odlukom suca Potrebice proglašen je neutemeljenim.

Grbavčev cilj nedvojbeno je bio spasiti svoje nalogodavce, konkretno Ivića Pašalića koji ga je uz pomoć Potrebice i stranačkih kolega i doveo na splitski sud. Osim toga, u dijelu istrage koji se zbog sumnje da je spriječio procesuiranje odgovornih za prodaju "Slobodne" vodio pred zagrebačkim sudom protiv bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka, a na temelju njegova priznanja predsjedniku Tuđmanu o neprocesuiranju krivaca, potpuna je nelogičnost - pokušamo li odgovoriti na pitanje zašto bi se nekadašnji ministar unutarnjih poslova trudio zataškati stvar koju je tadašnje političko vodstvo proglasilo državnim interesom.

Čitavu priču o prodaji dionica Slobodne Kutli najbolje ilustriraju iskazi ondašnjega direktora Splitske banke, a koje je davao u dva istražna postupka vezana uz slučaj "Slobodne". Mitrović je tako u svojem svjedočenju pojasnio da je Splitskoj banci u to vrijeme bila potrebna tiha sanacija, pa je pomoć tražena od Vlade. Nakon što je započelo licitiranje s dionicama "Slobodne", najzainteresiraniji kupci, Kapetanović i Vekić, ponudili su kupnju dionica uz aranžman financiranja Masleničkog mosta. Mitrović tvrdi kako se Vlada tada usuglasila o prodaji dionica dvojici poduzetnika, no nedugo nakon dogovora, direktor Splitske banke odlazi na razgovor s tadašnjim guvernerom Hrvatske narodne banke Perom Jurkovićem, u čijem uredu je tom prigodom ugošćen i ključni akter čitave priče Ivić Pašalić. Pašalić je, kako je također naveo Mitrović, kazao da bi dionice "Slobodne" ipak trebalo prodati Kutli, jer "iza Kapetanovića i Vekića možda stoji iredenta koja je već kupila Novi list te da njihova kupnja ’Slobodne’ ne bi bila u interesu hrvatske države".

Pred zagrebačkim Istražnim sudom u predmetu vođenom zbog naknade štete koju je Mitrović zatražio od novinara Željka Rogošića, bivši direktor Splitske banke pod zakletvom je ponovno opisao kako mu je Pašalić dao nalog za prodaju "Slobodne". Sve to, međutim, mišljenjem Vrhovnog suda, nije dovoljan razlog kojim bi se Pašaliću stavilo na teret poticanje na zloporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju.

Premda su uopće prije svakog pokušaja prodaje dionica Slobodne Dalmacije temeljem prava prvokupa one trebale biti ponuđene zaposlenicima, to nije učinjeno. Frane Mitrović, međutim, ustvrdio je da je na sastanku upravnih odbora banke i "Slobodne" to napravljeno, kao i da je na njihovu ponudu osoba koja se predstavila kao predstavnik malih dioničara izjavila da zaposlenici nisu zainteresirani za njih. Nadalje, odlukom Upravnog odbora Splitske banke bilo je odlučeno da se s prodajom dionica iziđe na burzu, što također nije ispoštovano. Po tom pitanju, i vijeće Vrhovnog suda složilo se da je Mitrović postupio "djelomično suprotno odluci Upravnog odbora".

U danima koji su bili odlučujući za prodaju Slobodne Dalmacije Kutli, prema riječima čelnika banke, došlo je i do žešćeg sukoba između Pašalića i tadašnjeg premijera Valentića. Posljednji se, naime, skupa s Jurom Radićem, zalagao za prodaju dionica Kapetanoviću i Vekiću, dok je Pašalić inzistirao na Kutli. Sukladno Pašalićevoj odluci, na razgovor u Splitu uskoro se kao Vladin izaslanik pojavljuje Drago Krpina. Točno 13. svibnja 1993. uslijedilo je zaključenje ugovora o prodaji "Slobodne". Na pitanje je li odluka o prodaji bila politička, Frane Mitrović pred istražnim sucem je odgovorio da se radilo o poslovnoj odluci, budući da je trebalo provesti sanaciju banke.

Najzanimljivija stvar u čitavoj priči, Mitrovićevo pismo predsjedniku Franji Tuđmanu iz svibnja 1993., u kojem ga detaljno izvještava o događajima vezanim uz "Slobodnu" i vođenim razgovorima, za Vrhovni sud također ne predstavlja nikakav dokaz. U tom pismu, među ostalim, Mitrović govori o sastanku u Splitskoj banci na kojem su bili Krpina, Kutle i Jurišić, a na kojem je "počela politička obrada, pa je prihvaćeno da se ide na ugovor od 3,7 milijuna njemačkih maraka, uz obećanje nazočnih da će realizirati dogovoreni kredit za tihu sanaciju banke".

Uporište je u našem Statutu gdje decidirano stoji da o prodaji kapitala odlučuje Skupština Splitske banke, a ne Upravni odbor, i drugo, da je Upravni odbor i bio kompetentan da pravda kapital banke, nije se poštivala odluka Upravnog odbora banke, pa je iz tog razloga ugovor nevaljali akt", zaključak je Mitrovićeva pisma Tuđmanu.

Novac za kupnju dionica Slobodne Dalmacije Miroslav Kutle uplatio je na račun SB-Tradea, poduzeća za promet kapitalom i vrijednosnim papirima Splitske banke, a financije mu je omogućio Hrvatski fond mirovinskog i invalidskog osiguranja. Što se kasnije dogodilo s tim novcem nije poznato.

Kao odgovor na sve, vijeće Vrhovnog suda utvrdilo je da je najnormalniju stvar na svijetu predstavljala činjenica da je Splitska banka bila pred sanacijom koju je trebala izvršiti Vlada, pa se Frane Mitrović i njegovi suradnici nisu mogli suprotstaviti odluci Vlade o prodaji "Slobodne". U slučaju Frane Mitrovića Vrhovni sud nije pronašao motiv zbog kojeg bi se on odlučio na počinjenje kaznenih djela. I ne samo to, Vrhovni sud utvrdio je da se iz sadržaja Mitrovićeva pisma Tuđmanu ne može ustanoviti namjera bilo kojeg od osumnjičenika da su počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret.

U svojem obrazloženju Vrhovni sud, međutim, nije dao odgovor na pitanje na koji je to način Miroslav Kutle kupnjom Slobodne Dalmacije zaštitio državni interes, kao i zašto se u to vrijeme nisu poštivala tržišna načela, već je dobrano bila provođena kontrola tržišta, na način da se bankama omogućavalo da dođu do udjela u poduzećima koja su prolazila pretvorbu. Ukupna društvena klima stvorena u to doba s adekvatnom zakonsko-pretvorbenom podlogom dovela je u konačnici do rezultata s kojima se složio sam Vrhovni sud. Zanimljivo je da ni jedan od aktera osporenog istražnog akta ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje specifičnost pretvorbenog modela Slobodne Dalmacije. To, međutim, nije dovelo u pitanje ni vijeće Vrhovnog suda. Obrazloženje konačne sudske odluku o neslaganju s provođenjem istrage nad nekadašnjim osumnjičenicima za najveću pretvorbenu aferu potpisalo je sudsko vijeće Vrhovnog suda RH, kojim je predsjedala sutkinja Senka Klarić-Baranović, a u kojem su bili i suci Josip Budinski i Erika Kocijančić, uz sudsku savjetnicu Jasminu Dolmagić. Protiv te odluke moguće je jedino još podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Koliko je značajan podatak da je u doba Miroslava Kutle Slobodna Dalmacija opljačkana za 130 milijuna njemačkih maraka, a u što je trebalo biti upućeno i domaće pravosuđe - u ovom slučaju sporo i neefikasno, a u ključno vrijeme ovisno o krojačima kadrovske politike, ostalo je otvoreno pitanje. Slobodna Dalmacija danas je sanirana, a za njezinu prodaju već je raspisan prednatječaj. Po logici sudaca Vrhovnog suda koji su odlučivali u ovom predmetu, natječaj vjerojatno nije ni potreban, jer bi aktualna vlast po identičnom modelu koji je 1992. primijenio HDZ predajom novine u Kutline ruke, mogla ponoviti istu stvar, a da pri tome ne bi snosila nikakve kaznene sankcije. Naime, još uvijek je snazi isti Zakon o privatizaciji. Osim toga, ovih dana revizori Šime Krasić u Slobodnoj Dalmaciji ispituju eventualne napravilnosti u poslovanju. Naredno pitanje glasi je li to uopće potrebno nakon posljednje odluke Vrhovnog suda, budući da je prema toj presudi u pretvorbi sve bilo čisto, a pljačka se nije dogodila.