Dodatnu zbrku unijela je vijest iz Ministarstva vanjskih poslova kako je Hrvatska, osim Amerike, podržala i smireni demarš Europske unije u kojem se Irak poziva na poštovanje Rezolucije 1441, dok je u četvrtak navečer predsjednik Stjepan Mesić stao na klackalicu: Inspektori ne mogu nastavljati s radom beskonačno, ali ni ratnoj opciji ne smije se pribjeći ishitreno i naprečac.

Mesićev govor navodno je naišao na opće odobravanje veleposlanika zemalja stalnih članica Vijeća sigurnosti. Međutim, službena hrvatska politika na domaću javnost djelovala je krajnje zbunjujuće. Zbog čega se Hrvatska bespogovorno svrstala na stranu Amerike u ovom trenutku, ne želeći uzeti čak ni 24 sata za mirno razmatranje Powellovih dokaza i "čvrstih indicija"? Zar se uplašila američkog gnjeva koji bi nas mogao koštati članstva u NATO savezu? I što hrvatski građani mogu o svemu tome misliti kad u jednom trenutku Hrvatska podržava Ameriku, dok u drugom njezin predsjednik daje još jednu šansu miru?

Ovih dana hrvatska službena politika shvatila je da ne zna kako bi se postavila prema nadolazećem, gotovo neizbježnom ratu u Iraku. Želimo biti članovi globalne antiterorističke koalicije, ali ne znamo kako ona djeluje. Iz tog začaranog kruga Hrvatska teško pronalazi odgovarajući izlaz. Odnosno, probat će slijediti odrednice iz Mesićeva govora. Ostajemo kod čvrstih stajališta, ali i zadržavamo pravo određivanja vlastitog tajminga. Pristupanjem pismu Vilniuske skupine tajming je definitivno promašen. Diplomatski krugovi ovih dana sve glasnije savjetuju Hrvatsku da povuče kočnicu i pričeka da se prevladaju podjele unutar EU-a. A to bi se moglo dogoditi ako Vijeće sigurnosti UN-a donese novu rezoluciju i pred Irak stavi čvrste uvjete i rokove.

Prije četrdeset godina američki veleposlanik u Vijeću sigurnosti UN-a Adlai Stevenson pokazao je jasne fotografije ruskih projektila na Kubi. Ove srijede Colin Powell prezentirao je crteže, zrnate satelitske snimke i nedostatne transkripte razgovora iračkih časnika. Usprkos tome, Hrvatska je brzopleto podržala američku politiku, ne obraćajući pažnju na tri četvrtine hrvatskih građana kojima u ovom trenutku nije do rata. Stoga guranje u prve redove, uz kalkuliranje o kratko ili dugoročnim političkim koristima, ruši vjerodostojnost državne politike. Može predsjednik Mesić danima tumačiti kako će "Hrvatska znati gdje joj je mjesto ako slobodnom svijetu bude nametnuta borba za mir i sigurnost". U ovako smušenoj hrvatskoj politici, to mjesto nije baš tako jednostavno pronaći.