Vjesnik: 08. 02. 2003.

Hrvatska spremna na nagodbu sa Srbijom

Ako je odustajanje Hrvatske od tužbe protiv SRJ i nagodba dio interesa i međunarodne zajednice za smirivanje odnosa u regiji, hrvatska se strana za taj »interes« sprema popisom uvjeta: kažnjavanje u Srbiji osoba osumnjičenih za počinjene ratne zločine, povratak kulturnog blaga otetog iz zemlje tijekom agresije i ugovorna obveza o visini i isplati ratne štete

ZAGREB, 7. veljače - Izjave Zorana Đinđića da »Međunarodni sud u Haagu nije nadležan za spor koji Hrvatska vodi protiv Jugoslavije«, i pravnog zastupnika SRJ na istom sudu Tibora Varadija, da je »Hrvatskoj najkraći put do prava na naknadu ratne štete pregovaranje s političkim vlastima ili tužba na nekom srpskom sudu«, pokazale su se potpunim promašajem. Međunarodni sud u Haagu je potvrdio svoju nadležnost u povodu tužbe BiH protiv SRJ. Dakle, u travnju, kad se dovrše pripreme, odlučit će i o hrvatskoj tužbi protiv istoga optuženika.

Međutim, u Zagrebu se treći put razmišlja o svrhovitosti tužbe, s obzirom na to da bi sudovanje moglo potrajati 20, pa i 30 godina. Prvi je put ta tema otvorena još 1999. godine, u vrijeme kad posljednji Tuđmanov ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović diže tužbu protiv SRJ (poznata Rivkinova optužnica) i prema nalogu tadašnjeg predsjednika Republike do krajnjih granica zaoštrava hrvatsko-haaške sukobe. Kako Tuđman nikad nije trpio Međunarodni kazneni sud u Haagu, činilo mu se da bi tužba protiv SRJ na Međunarodnom sudu u Haagu trebala pokriti sve nedostatke u suradnji Hrvatske i kaznenog haaškoga sudišta za ratne zločine.

Te je okolnosti iskoristio američki pravnik David Rivkin, zbrda-zdola je sročio optužnicu, pa je SRJ trebala odgovarati »za genocid protiv Srba u Hrvatskoj«. Na dvojben učinak tog na brzinu poduzetog koraka upozoravao je i tadašnji hrvatski veleposlanik pri UN-u Ivan Šimonović. No Tuđman je, kao i obično, napravio po svojem.

Drugi se put mogućnost hrvatskog odustajanja od tužbe pojavila krajem svibnja 2002. godine. Beogradski pravnik Tibor Varadi tada je izjavio da »postoje zasad neizvjesni pokušaji da se spor riješi izvansudskim putem«. S hrvatske je strane i tada reagirao Ivan Šimonović: »Pokaže li se Jugoslavija odgovornom državom, započne li sama procesuirati osumnjičenike za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, osnuje li komisiju koja bi ustanovila visinu počinjene ratne štete i obveže li se na isplatu te štete, na kraju, ponudi li političku izjavu kojom prihvaća svoj dio odgovornosti za rat, moglo bi se početi razmišljati o povlačenju tužbe«.

Ne treba zaboraviti da je Šimonović u ožujku 2001. godine, kao hrvatski pravni zastupnik na Međunarodnom sudu u Haagu, predstavio tzv. Memorijal, novu optužnicu Hrvatske protiv Jugoslavije na 2700 stranica. Taj je dokument nastao i zbog straha službenog Zagreba da bi odustajanje od »Rivkinova uratka« bilo shvaćeno kao neozbiljnost Hrvatske i izjednačilo je sa Srbijom koja je na istom sudu tužila Belgiju, Kanadu, Francusku, Njemačku, Italiju, Nizozemsku, Portugal i Veliku Britaniju.

Treći je put ta tema o eventualnim uvjetima za odustajanje od tužbe u službenom Zagrebu spomenuta ovih dana. Naime, Međunarodnom su sudu trebale četiri godine da privede kraju pripremne rokove za pokretanje postupka. »Republika Hrvatska želi tužbom postići učinke koji bi u najskorije vrijeme bili opipljivima«, rečeno je Vjesniku u Uredu za suradnju s Haaškim sudom i drugim međunarodnim kaznenim sudovima, kako se po novom zove tijelo čiji je ravnatelj odnedavno Frane Krnić.

Izvor iz Ureda napominje da bi do pogodbe moglo doći tek nakon hrvatske tužbe. Cijeli se proces otvara tek ako procjene pokažu izglede da Hrvatska spor dobije, da za dobitak spora neće morati čekati dva, tri desetljeća i da će jedino nagodbom postići učinke koji bi, s obzirom na bliskost ratnih razaranja, potvrdili smisao kazne agresoru. Sve to je polazištem u za idući tjedan vjerojatno odbacivanje zahtjeva Jugoslavije da se Međunarodni sud ne može smatrati mjerodavnim i za hrvatsku tužbu.

Ako je odustajanje od tužbe i moguća nagodba dio interesa i međunarodne zajednice za smirivanje odnosa u regiji, onda se hrvatska strana za taj »interes« sprema popisom uvjeta za odustajanje od tužbe. A to je, ponajprije, kažnjavanje u Srbiji osoba osumnjičenih za počinjene ratne zločine, povratak kulturnog blaga otetog iz zemlje tijekom agresije i ugovorna obveza o visini i isplati ratne štete. Tim više što je ratna šteta i dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om.

No SRJ, zapravo srpski partner u toj federaciji, zasad nije previše pouzdan pregovarač za takvu nagodbu. Izručenjem Slobodana Miloševića Haaškom sudu Srbija je možda htjela, ali nije uspjela, na njega prebaciti svu odgovornost za zločine počinjene u Hrvatskoj. Pokazalo se da je daleko veći teret na Beogradu - dokazati zašto su ključni zločinci, osumnjičeni u Hrvatskoj, i dalje pod okriljem beogradskih vlasti. Ako se u nekim drugim bilateralnim odnosima zamjećuju pomaci, čvrstina hrvatskih uvjeta za povlačenje tužbi sasvim sigurno, barem zasad, ne navješćuje novosti. Beogradu, čini se, i dalje više odgovara dug i mučan proces od dogovora i nagodbe sa Zagrebom. Čak i po cijenu visokih troškova vrlo izvjesne parnice koja slijedi nakon travnja, a čiji će troškovi, uz srbijansku, ozbiljno pritisnuti i hrvatsku državnu blagajnu.

Međutim, Vjesniku je rečeno da Zagreb sasvim ozbiljno razmišlja o novom krugu hrvatsko-srpskih razgovora, nakon kojih bi povlačenje tužbe bilo uvjetovano ispunjenjem nagodbenih točaka hrvatske strane.

Vlado Rajić