Za razliku od stvarnog pothvata zlatnih rukometaša, za virtualnu svečarsku europoslanicu premijera Račana još je odveć, odveć rano...

Čak i na urnebesnoj mondijalnoj fešti u Portugalu, u okružju zlatnih rukometaša, pjenušca, razvijenih barjaka i razbarušenog slavlja, navijač Račan nije se odrekao kušnje da novinarima izlicitira ispunjenje drugog velikog (političkog) hrvatskog uspjeha. Papirnati zahtjev za punopravnim članstvom u Europskoj uniji predsjednik Vlade u drugoj će polovici veljače osobno uručiti eurokratima na njihovoj prigodnoj sesiji u Ateni.

Ministar Mimica zbori pak s pretjeranom samouvjerenošću kako tehnički razgovori mogu biti okončani u rekordnih godinu i pol dana, dakle do 2006. godine. Da bismo taj cilj dosegnuli, trebala bi nam sva pozitivna drskost, samouvjerenost i pobjednički mentalitet naših zlatnih rukometaša izmiksan s poslovičnom upornošću i strastvenom disciplinom Nijemaca. Realno govoreći, to se iz sadašnje perspektive čini jednostavno nemogućom misijom za našu tromu političku elitu. Naravno, naši bi željeli po svaku cijenu dostići golemu strategijsku prednost Bugarske i Rumunjske kojima je Europska unija na summitu u Kopenhagenu praktično obećala prijam 2007. godine. To je potpuno očekivano jer su glavni sponzori Francuska i Njemačka, a pored toga njihova je sreća što nisu članice fantazmagoričnog regionalnog kluba "Zapadnog Balkana".

Manje ili više poznati su preliminarni politički preduvjeti koje Hrvatska treba ispuniti da bi mogla krenuti u onaj administrativni krug pregovora. Suradnja s Haaškim sudom na vrhu je prioriteta EU-a (što će biti kad stignu nove optužnice)? Najveći plus svakako imamo u nedavno usvojenom Zakonu o manjinama, jer samo usporedbe radi, Grčka kao trenutačna šestomjesečna predsjedateljica EU-a uopće ne priznaje postojanje nacionalnih manjina, premda u njoj živi oko pola milijuna Turaka, slavenskih Makedonaca, Roma, Bugara, Armenaca i Albanaca. Na listi čekanja su pak povratak izbjeglica i reforma pravosuđa, ali to su dugoročni ciljevi za koje će čak i poslovično kruti eurokrati u Bruxellesu iskazati maksimalno strpljenje.

Najmanje se zna o tome da nas po ubrzanoj pravnoj proceduri čeka donošenje 83 zakona i deseci tisuća papira usklađenih s pravnom regulativom Europske unije. Treba usvojiti trinaest poglavlja tzv.Aquisa communitairea obuhvaćenih Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Prevedeno na pučki jezik, treba znači uskladiti obveze na području tzv. unutarnjeg tržišta. Nivelirati zakone na području slobode tržišnog natjecanja, zaštite potrošača, državne potpore, područja javnih nabavki, zaštite intelektualnog vlasništva, standardizacije, normizacije i mjeriteljstva...

Kako to sve skupa zvuči užasno suhoparno, evo sad nešto sasvim konkretno. Naša inače vrlo sposobna pomoćnica ministra gospodarstva Olgica Spevec nedavno se pohvalila kako konačno vidimo neke rezultate sniženja carina unutar Privremenog sporazuma s EU-om. Sir gauda iz Njemačke ili Belgije stoji tek nešto više od 20 kuna po kilogramu, a istovjetnom domaćem siru najniža je cijena – znaju to sve domaćice – 50 kuna. Razlog je tome krajnje jednostavan. EU svojim proizvođačima za izvoz daje visoke subvencije. Kao potrošači imamo dakle razloga biti zadovoljni. Ali, što je s nama kao proizvođačima, kao poreznim obveznicima ?

Kuna koju potrošimo na domaći sir, primjerice, jest "skuplja", ali se odvrti u domaćem gospodarskom ciklusu nekoliko puta jačajući tako nacionalni proizvod, stvarajući nova radna mjesta i proširujući poreznu bazu. Kuna koju smo tako uštedjeli, komentira taj slučaj mr. Branko Salaj za naš list, istinska je ušteda jedino ako živimo u gospodarstvu punog zaposlenja, a to naravno nema nikakve dodirne veze s našim "slučajem".

U srazu s visoko subvencioniranim proizvodima iz Europe kojoj je i te kako stalo da njihov agrar opstane na visokoj konkurentnoj razini, naši proizvodi nemaju dakle nikakvih izgleda. Ne poduzmemo li ništa, kaže Salaj, kratkoročna ušteda u potrošnji proizvoda "made in EU" dugoročno nas vodi u zemlju korova i seoskog proletarijata. U Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju(SSP) postoji doduše opća zaštitna klauzula, ali je ona prolaznog značenja. U načelu vrijedi do godine dana, u iznimnim slučajevima do tri, ali naši pregovarači, barem je takva praksa dosad bila, boje se i pogledati te paragrafe, a kamoli "tvrđe" pregovarati o njima.

Nije ni tu kraj nevoljama zemlje koja bez promišljene vizije razvitka apstraktno mašta o dobrobitima eurotržišta. S jedne će strane subvencionirani poljoprivedni proizvodi EU-a otežati domaću proizvodnju na nekim važnim područjima od posebne državne skrbi. S druge strane, Bruxelles inzistira na tome da se izbjegli Srbi vrate u te krajeve u forsiranom tempu. Od čega će ljudi živjeti u Kninu, Udbini ili Gračacu, o tome EU ne razbija glavu...

Na posljetku, o krutoj tržišnoj stvarnosti koja nas čeka na razini industrijskih proizvoda najbolje govori podatak da se hrvatska trgovinska bilanca dodatno snažno pogoršala u dvogodišnjem razdoblju otkako je EU svim zemljama tzv. zapadnog Balkana odobrio bescarinski uvoz. Ministar Mimica i sam je uostalom priznao kako širokogrudnost EU-a i nije bila tako velika kako se to činilo u prvom trenutku. Manje od 40 posto ukupne robne razmjene s Unijom odvija se naime u sustavu slobodne trgovine. Bruxellesu se zapravo uopće ne žuri prihvatiti Hrvatsku u paneuropski sustav tzv. dijagonalne kumulacije podrijetla robe, pa se hrvatska roba carini ako sadržava elemente proizvedene u trećim zemljama.