Nakon gotovo cjelogodišnjeg rada, nedavno se u dnevnim novinama oglasilo Vijeće za medije Hrvatskoga helsinškog odbora. I to baš doslovno oglasilo, budući da je sukus svojih jednogodišnjih opservacija objavilo u formi plaćenog oglasa. Javnost je reagirala onako kako u nas i inače reagira - nikako. Jedini zamjećeniji glas bio je onaj Ivana Zvonimira Čička, koji je Vijeću zamjerio blagonaklonost prema novom, za njega spornom, Zakonu o HRT-u. Izostanak drugih reakcija lako je protumačiti naglašenom diplomatičnošću kojom je Vijeće sročilo svoje priopćenje: svi su ključni problemi hrvatskoga medijskog prostora ovdje doista pobrojani, ali redom izokola, opisno, u azbestnim rukavicama. O formi i sadržaju toga priopćenja porazgovarali smo s jednim od njegovih tvoraca, g. Gezom Stantićem, bivšim novinarom HRT-a i članom Vijeća za medije HHO-a.

Hrvatski helsinški odbor - to je uostalom po definiciji jedna od zadaća nevladinih organizacija - nastoji aktivnošću društvenih aktivista na različitim područjima barem donekle nadoknađivati insuficijenciju društvenih institucija, pa i u oblasti medija. U nekim razvijenim zemljama pojedincima u sporu s javnim glasilima u nekoj vrsti predsudskog postupka pomažu ombudsmani - nezavisni povjerenici za medije. Najstarija i najpoznatija takva institucija je švedski ombudsman, koji suglasno imenuju zakonodavna i izvršna vlast, te zajednica nakladnika. Ombudsman postoji i u Portugalu, pa i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Ponegdje takvi povjerenici postoje čak i u pojedinim redakcijama, npr. američki vojni list "Stars and Stripes", njemački "Hessische Allgemeine Zeitung"... Drugdje te - ali i druge probleme kao što su suzbijanje presizanja države i drugih moćnika na slobodu medija, suzbijanje koncentracije publicističke moći - obrađuju vijeća sastavljena obično od nakladnika i novinara ( njemački i austrijski "Presserat", britanski "Press Council", švicarsko Vijeće za novinstvo).

Kod nas se neetičkim i neprofesionalnim postupcima novinara bavi - koliko toliko sustavno - jedino Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva. Ostali medijski problemi - a nije ih malo - dolaze na dnevni red tek s vremena na vrijeme, što nije dobro ni za medije ni za društvo i politiku. Mislili smo da bi mala skupina neovisnih ljudi iz struke, intelektualaca i aktivista civilnog društva - od kojih se Vijeće za medije sastoji - barem donekle mogla u tome pomoći. Radimo gotovo godinu dana. Na temelju tog iskustva ponudili smo javnosti procjenu o stanju u hrvatskim medijima, ne bismo li potaknuli raspravu o tome. Ako se prijeporna pitanja ne razrješavaju na takav način, intervenirat će prije ili poslije onaj tko ima najveću moć.

Molim vaše čitatelje i Vas da me razumiju - ne mogu odgovoriti na tako postavljeno pitanje. Po mojem mišljenju Vijeće ne bi trebalo na takav način prozivati i suditi, a što je još važnije - ako bih ja sada imenovao političke stranke, blokove, tajkune, te korporacije i pripadajuća glasila, samo bih dolio ulja na vatru takvih polemika. Ne radi se o tome da bilo koga stavljamo na stup srama, nego da se srašćivanje medija i moćnika - a to je po našemu mišljenju u progresiji i može se lako vidjeti i bez mikroskopa - suzbija i dokida. Jasno je da se pojačanjem kavgi to ne može prevladati, ali je Vijeće moralo upozoriti javnost, jer nekako ipak treba naći način da se to klupko razmrsi.

Mogao bih se suglasiti da barometar stoji na buru. Mnogo toga govori za eskalaciju, ali - sjećate li se da su 1990. najviše padom Berlinskog zida bili zatečeni kremljolozi. Ili - da okrenem pilu naopako: ako barometar i stoji na buru, što se uopće može dogoditi, ne suprotstave li se tome oni koji shvaćaju svu pogubnost baršunastog narušavanja nezavisnosti medija?

Mislim da smo imali više dobrih razloga da se ne dopustimo uvući u rasprave koje su motivirane stranačkim, poslovnim ili karijerističkim motivima, a koji su u velikoj mjeri doveli do neke vrste zaslijepljenih polemika o stvarima koje bi ipak trebale biti više od sitnih političkih i inih računa. U to se lako mogao uvjeriti svatko, tko je gledao u srijedu "Krupni plan" ili u četvrtak prijenos saborske sjednice. Postojeći sustav na HRT-u nije dobar.

Mi smo u Vijeću organizirali - ne zbog inovacije Zakona - stručno istraživanje o ostvarivanju osnovnih demokratskih funkcija HRT-a u sklopu kojega je intervjuirano i 14 uglednih novinara, medijskih stručnjaka, političara, sindikalaca, poduzetnika, aktivista civilnog društva... Posao još nije dovršen, ali mogu reći da su ispitanici dosta nezadovoljni informativnom funkcijom, doprinosom televizije formiranju javnog mnijenja i razrješavanju društvenih problema, te kritikom i kontrolom vlasti (to su naime najvažnije političke funkcije televizije) u razdoblju nakon parlamentarnih izbora, a osobito nakon izbora sadašnje glavne urednice.

Na pad kvalitete HTV programa vrlo ozbiljno i uvjerljivo ukazuje i pad od 45 milijuna kuna prihoda s naslova marketinga u prošloj godini. Već to bi bili dovoljni razlozi da se hladne glave razmotri zakon koji uređuje vođenje tako neefikasnog sustava. No, stvarni problem ubrzo su prekrile debele naslage svađa. Vijeće za medije, kao što rekoh, ne samo da nije imalo razloga da u takvom tipu rasprava sudjeluje već je nastojalo pripomoći da se ipak nađe razumna mjera poboljšanja zakona. Moram usput spomenuti da je ministar Vujić barem dva puta tijekom priprema anketirao široki krug društvenih subjekata o izmjenama zakona, što do sada nije učinio ni jedan predlagatelj.

Mi smo najprije ustali protiv mehaničkoga razdvajanja HRT-a na javne ustanove Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio, jer bi to dovelo do degradacije društvenih resursa za javnu radiodifuziju i nanijelo nepopravljivu štetu. To je, kao i npr. prijedlog da se zakonom kodificiraju najvažnija pravila struke i ukinu rješenja koja stalno reproduciraju sukob ravnatelja i glavnog urednika itd., prihvaćeno. Upozorili smo i na opasnost od nepripremljene privatizacije treće tv mreže, za što, izgleda, ima manje sluha, ali ipak o tome još nije konačno odlučeno. Zagovarali smo veći iskorak u stvaranje neovisne javne radio-televizije. Predlagali smo tzv. pluralističko vijeće HRT-a, koje bi bilo sastavljeno od 2/3 izravno biranih predstavnika civilnog društva i najviše 1/3 predstavnika Sabora. Glavna svrha takvoga vijeća - ostavimo sada po strani izbor ravnatelja i ostalih - jest da pridonosi pluralizmu HTV programa. Taj prijedlog nije prihvaćen. Ja osobno mislim da je to šteta.

No, o postojećem je tekstu Zakona obavljen veliki broj konzultacija, u kojima su sudjelovali i razni stručnjaci i čovjek ne smije pretendirati da je popio svu pamet svijeta. Drugim riječima, čini mi se da rješenje novoga Zakona nikako ne zaslužuje atribut "državnog medijskog udara", krupnog koraka unatrag glede nezavisnosti medija. Ne mogu se sada upuštati u analizu, ali samo ovo: Zakon ukida Upravno vijeće koje je do sada birao Sabor (dakle ukida jedan kanal državnog utjecaja), a Programsko vijeće (koje su prije većinom birale izravno organizacije civilnog društva) birat će Sabor iz redova medijskih znalaca uz preporuku organizacija civilnog društva, ali na način da se izbjegne majorizacija saborske većine. Takvo rješenje svakako je puno uviđavnije prema civilnom društvu i političkim manjinama od brojnih drugih u Europi. Stoga ponavljam: iako mislim da je problem bilo moguće riješiti i bolje, ta kvalifikacija o restauraciji državne ili stranačke televizije ovim zakonom je pretjerana i dobrim dijelom strančarski motivirana.

E, pa sami ste rekli - nestala je u crnim kronikama itd. Ta sintagma u priopćenju stoji u kontekstu, iz kojega se vidi da govorimo o svojevrsnoj tabloidizaciji novina (i politike) i u nas. Čini mi se da se to bez puno rezervi može protegnuti i na javnu televiziju u posljednje vrijeme. Iz medija su nestali programi zaštite interesa malog čovjeka, pa i nevladinih udruga koje u tome imaju značajnu ulogu. To tako ne mora biti.

A kad spominjete pisma čitatelja, dodao bih i muke ljudi s objavljivanjem novinskih ispravaka. U Hrvatskoj je ponekad teško objaviti ispravak i kad imate sudsku presudu. Ispravci se također pretjerano krate, a ponekad ih redakcija i komentira. Probleme imaju javne ličnosti, ljudi koji imaju moć i novac, a o malim ljudima da se i ne govori. Ne znam zašto to tako mora biti.