Pitanje mogućeg napada na Irak jedno je od najtežih u posljednjih desetak godina. Ratna prijetnja otvorila je niz pitanja, poput onoga o funkcioniranju međunarodnog prava: može li i smije najsnažnija svjetska sila isforsirati vojni napad na zemlju protiv koje još nema pravih dokaza da posjeduje zabranjeno oružje? Kakve će posljedice za svijet imati činjenica da napad planira u iznimno osjetljivoj regiji u kojoj još nije riješeno izraelsko-palestinsko pitanje, među ostalim?

Realna opasnost od rata u Iraku koji bi se mogao i proširiti nametnula je i pitanje američke samovolje, s posebnim naglaskom na Bushove jastrebe.

Zbog Iraka se opasno podijelio i NATO. Unutar Sjevernoatlantskog saveza nisu zadovoljni ponašanjem najjačeg partnera jer, kako to neslužbeno običava reći jedan NATO-ov dužnosnik, SAD se ponaša kao da je u mormonskom braku sa 18 žena pa ih prema potrebi bira, ovisno o raspoloženju i potrebama. U NATO-u, organizaciji sad već narušene vjerodostojnosti, strahuju da će se svesti na samoposluživanje iz kojeg će se izvlačiti sredstva i korist kako se komu u nekom trenutku svidi.

Američki ministar obrane Donald Rumsfeld silno se naljutio na NATO, no i glavni se tajnik George Robertson ima razloga ljutiti na SAD. Nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna, NATO je pokrenuo svoj najsnažniji mehanizam, peto poglavlje kojim se napad na jednu zemlju članicu shvaća kao napad na sve članice. Učinjeno je to, kao izraz solidarnosti, bez obzira na činjenicu što SAD nije doživio vojni nego teroristički napad i to na civilne ciljeve, civilnim sredstvima. Nakon toga, SAD je u nastavku misije u Afganistanu potpuno ignorirao NATO. Sada mu treba, ali i smeta, jer neke zemlje stvaraju probleme.

Istini za volju, i iz današnje perspektive mnogo prihvatljivija Clintonova administracija nije se libila nametati rješenja. Posebice na Balkanu. EU je imao za BiH nešto prihvatljiviji aranžman, no nije ga imao snage provesti. SAD je prelomio i nametnuo Dayton.

Isto su Sjedinjene Države učinile i kad je donesena odluka o pregovorima u Rambouilletu, a kasnije i o napadima na SRJ. Naravno, ti problemi, koliko god važni u tom trenutku, nisu imali globalnu važnost poput ovoga. Za rješavanje problema na Srednjem istoku Clintonova administracija nije pokazala diplomatsku snagu, no o vojnoj se opciji protiv Iraka nije razgovaralo. Dok je međunarodna pažnja gotovo u potpunosti posvećena iračkoj krizi, Hrvatska se vrlo uspješno bori ne bi li osigurala europsku potporu za ulazak u EU. U svim europskim gradovima, uključujući i Bruxelles, premijer Ivica Račan te ministri Neven Mimica i Tonino Picula dobili su nedvojbenu potporu.

Dok se europske perspektive sve više otvaraju, i Hrvatska se nalazi na crti razdvajanja. Na toj crti treba odlučiti hoće li se krenuti smjerom muteži politike u ekonomiji ili će prevagnuti načela pravne države. U pravnu se državu kunu svi u vlasti, ali u konkretnim primjerima sami sebe demantiraju. Kad u sukob dođu političari koji podržavaju različite investitore, onda se kao jeftina politička karta svašta izvlači. Jedan od takvih jeftinih trikova je i strah od inozemnog kapitala. Uklanjanje političara iz gospodarstva iznimno je važno.

Na putu prema EU Hrvatskoj ne stoji nitko osim nas samih. I u NATO-u nisu nezadovoljni hrvatskim planovima za reforme. Jedino što ih treba provesti. Zato je Robertsonov pomoćnik Günther Altenburg u Zagrebu kazao da mu je teško zamisliti uspješnost reformi s tako lošom koordinacijom državnih tijela. Da bi reforme uspjele, zajedno moraju raditi svi. Bez obzira na to što se odlučilo u partijskim ćelijama, prije nego što se sastala vlada. Kad se tome doda i »balkanski parlament« s previše stranaka, zbrka je još veća.