Dok statističari bilježe rekordni deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni zemlje od 5,8 milijardi dolara, te rekordni inodug od 14 milijardi dolara, što zajedno govori da nam brzi rast izvoza doslovno postaje pitanje opstanka, na našoj je političkoj sceni top-tema zaustavljanje privatizacije. Treba, vele nam, ponovno promisliti njezin koncept, a u međuvremenu formirati fond koji će "bolje" i "odgovornije" nego dosad upravljati poduzećima u državnom portfelju. Dakle, nema problema. Nakon što su pažljivo proučili ekonomsku teoriju, naši su mudri političari pronašli recept za brzi rast izvoza i kresanje vanjskoga duga. Jer, kao što je opće poznato, državna poduzeća su istinski poduzetnički motori svake ekonomije, osobito ako su im na čelu menadžerske ekipe složene po stranačkim ključevima, pa će u najkraćem mogućem roku dosegnuti razinu proizvodne konkurentnosti koju nameće svjetsko tržište i dati krila izvozu. Vraga hoće! Krila u takvom scenariju mogu dobiti jedino neefikasnost, gubici i dugovi.

Sudeći po receptima koji nam se nude, Hrvatska je očito vrlo specifična zemlja u načinu shvaćanja kapitalizma. Nakon više od desetljeća tranzicije prema tom ekonomskom i političkom sustavu, uspjeli smo, evo, stvoriti naš vlastiti model. Najtočnije bi ga bilo definirati kao višestranački kapitalizam, pri čemu se riječ višestranački ne odnosi na politički sustav koji je kapitalizmu najudobnije okružje za razvoj. U hrvatskom modelu odrednica višestranački tiče se vlasništva nad poduzećima i, iznad svega, mehanizma postavljanja njihovih uprava. Kod nas, dakle, slobodno tržište političkih ideja i programa nije logičan kontrapunkt slobodnom poduzetništvu i tržišnom nadmetanju, već su političke stranke kriterij, okvir i mjera svega, pa i poslovne "slobode" poduzeća koja imaju "sreću" da su još u vlasništvu države.

Njihov opstanak osigurava se na političkom, a ne ekonomskom tržištu, jer dovoljno je imati stranačkog mentora koji će "svoj" menadžment u "svome" poduzeću štititi od napada drugih stranaka (ne dirajte naše, jer ćemo dirati vaše!) ako poduzeće loše posluje. Važna je, dakle, kapitalizacija političke dobiti (čitaj: sigurnih kadrovskih sinakura), a ne tamo neke prozaične ekonomske dobiti na tržištu. Iako su debeli novčanici i beneficije stranačkim perjanicama na čelnim funkcijama u poduzećima, zajamčeni.

Kako bilo, u tako posloženom kapitalizmu hrvatskih boja, danas možemo prilično jasno razaznati koja su poduzeća SDP-ova, koja HSS-ova, a što su kao koalicijsku žuntu dobili HNS i LS. Druge vrste razlikovanja tvrtki, tako uobičajene u svijetu kapitalizma i tržišne ekonomije, poput podjele na uspješne i neuspješne, profitabilne i neprofitabilne, rastuće i stagnirajuće, ne samo da su gurnuta u drugi plan, već se insistiranje na njima smatra u najmanju ruku političkom nepristojnošću (jesmo li dogovorno podijelili plijen ili nismo?), a još češće casusom belli.

E sad, kad imate takvo stanje stvari, a mi ga u Lijepoj našoj bez sumnje imamo, tada pokušajte pogoditi što znači i kamo vodi zalaganje za odgodu privatizacije i nastavak, "ali boljeg i odgovornijeg", političkog upravljanja državnim portfeljom. Naravna stvar da će te "bolje" i "odgovornije" upravljače opet postavljati političke stranke. I naravno da će to opet činiti po ključu stranačkih zasluga, a ne stručne kompetencije. Jednako je tako "naravno" i da će te "bolje" i "odgovornije" zamijeniti još "bolji" i "odgovorniji" ako se promijeni vlast ili koalicijska politička slagalica. A najsigurnije u cijeloj priči jest to da takav mehanizam ne vodi ni u veći izvoz, ni u brži razvoj, već u ekonomsku stagnaciju i regresiju. Riječ je, dakle, o čistoj obmani u kojoj su interes poduzeća i zaposlenih zadnja rupa na svirali političkih "dušobrižnika".

Istina je zapravo da za stranke sudionice u hrvatskom višestranačkom kapitalizmu, ili barem za većinu njih, brza privatizacija uopće nije poželjan proces. Jer kad bude nje, njihove neograničene moći više biti neće. Kao što je nema u Plivi, Ericsson-Tesli, Dalmacijacementu, Atlantic Grupi, Siemensu, Agrokoru, Luri, SMS-u... I zamislite čuda, u tim privatnim tvrtkama - stranim ili domaćim, svjedno - zbiva se najbrži razvoj, hvataju se priključci s Europom, izvozi, redovito dijele plaće, zapošljavaju mladi i stručni kadrovi... Tko bi ga znao zašto?