Vjesnik: 14. 02. 2003.
Demokratska sigurnost na kušnji
BRUNO LOPANDIĆ
Američki predsjednik George W. Bush najavio je teška vremena za međunarodni poredak. Usklađen sustav kolektivne sigurnosti, koji je bivša američka državna tajnica Madeleine Albright 1997. godine nazvala »demokratskom sigurnošću«, na najvećoj je kušnji otkako je srušen Berlinski zid.
Početkom devedesetih svijet se, zajedno s postojećim međunarodnim organizacijama morao odlučiti na korjenite promjene kako bi mogao djelovati u novim okolnostima. U prošlih deset godina Europska unija i NATO započeli su s revolucionarnim zahvatima.
U obje su organizacije donijete odluke o širenju, EU je jačao vanjsku i sigurnosnu politiku, dok je NATO, kao najsnažnije uvjete, postavio one političke – poštivanje manjinskih prava, uspostavu pravne države i pravila slobodne, tržišne ekonomije. Broj zrakoplova i tenkova više nije bio toliko važan.
Američko agresivno lobiranje pogodilo je na poseban način NATO. Zamišljen kao sustav kolektivne sigurnosti, komu su u prvome planu politička, a ne vojna pitanja, u posljednjih je godinu dana pretrpio teške udarce upravo od najsnažnijeg transatlantskog partnera – SAD-a. Bush ga je najprije ignorirao kad je riječ o A
fganistanu, da bi sada, kada unutar Sjevernoatlantskog vijeća nema konsenzusa o zaštiti Turskoj, isporučio salvu bijesa na račun sjedišta u Bruxellesu.Priča o tajmingu i potpori Turskoj zapravo se svodi na to da nitko u međunarodnoj zajednici ne spori da je Hussein diktator i da već cijelo desetljeće ignorira UN. No on nije jedini. Svađa unutar NATO-a svodi se upravo na legitimno pitanje: zašto Irak, zašto baš sada i zašto baš sada oružjem.
Bushova administracija svojom je politikom dovela u pitanje proces uspostave međunarodnog prava i širenja vrijednosti demokratskog poretka u komu bi i eventualna upotreba sile bila opravdana ako se njome postiže željeni cilj.
Hrvatska, sasvim je sigurno, u eventualnom vojnom napadu na Irak neće igrati gotovo nikakvu konkretnu ulogu, no na političkoj razini, već je povukla oprezan i jedini moguć politički potez: »skrila« se iza podrške Ujedinjenim narodima bez obzira na to kako će glasiti konačna odluka Vijeća sigurnosti.
U obrani od kritika da je Hrvatska stala na američku stranu, politika se brani rečenicom iz izjave Vilniuske skupine koja podržava UN, a ne unilateralnu akciju. No na drugoj je strani medalje to da zbog američkog lobiranja za tu izjavu, Hrvatska jednostavno taj dokument nije mogla ne potpisati.