Žučna američka sumnjičavost u saveznike zaoštrava međunarodnu situaciju. Za "izdaju" NATO-a od strane Njemačke ne biraju se riječi i želi se Schröderu vidjeti samo leđa. Zaboravljivi su i Belgijanci koji se ne sjećaju tko ih je spasio od Nijemaca, a sada zajedno s njima i Francuzima stvaraju krizu američkog upravljanja NATO-om bez presedana. Amerikanci ne dozvoljavaju da popušta stega vojnog planiranja u NATO-u koje se nastavlja unatoč neuspjesima i zaostajanjima na planu zajedničkoga političkog planiranja što mu se svakim danom sve očevidnije osvećuje. Kako politički komentirati stav Francuske i Njemačke da bi nastavak vojnog planiranja oslabio diplomatske izglede za rješavanje iračke krize? Interventne ratove, doduše, vodi i Francuska u Africi, ali ne traži da je u tome pokriva NATO. Europljani tvrde da je NATO stvoren da integrira i brani Europu, a ne da vodi preventivne ratove izvan teritorija njezinih članica.

Međutim, nisu li se upravo Nijemci najviše zalagali za udare NATO-a po Kosovu i Srbiji, dakle po područjima izvan članka V.? Zar Bush svojim "sigurnosnim ratom" u Iraku ne nastavlja samo ono što je Clinton započeo svojim "humanitarnim ratom" na Kosovu? Zašto se onda "nova Njemačka" sada ponovno pretvara u "staru"? Jedan mi je američki diplomat, na primanju koje je pred nekoliko dana za parlamentarce OESS-a priredio šef Misije OESS-a Peter Semneby, kazao da SAD svake godine ima krizu s nekom europskom državom i da su se na to već navikli.

Mislim da je time izrazio bitnu razliku između američkog pristupa Europi i pristupa EU-a Americi. Tko može zamisliti situaciju u kojoj će EU imati krizu s jednom američkom državom ili čak pozivati države "nove Amerike" poput Kalifornije, Teksasa, Novog Meksika i drugih protiv 13 "starih" američkih država? Kamo vodi strategija Amerike koja pledira na dezintegraciju Europe? Nukleus EU-a je mir među Europljanima. Mir je motivirao i nastajanje prve Europske zajednice za ugljen i čelik koju je radi trajne pomirbe Francuske i Njemačke podupirala i Amerika. Zašto sada ona ulaže toliko napora da se EU redefinira kroz ideju penološkog rata i slijeđenja američkog belicističkog avanturizma?!

Ova umjetno izazivana i požurivana dramatična situacija oko Iraka pokazala je da je jedinstvena europska vanjska politika i dalje najslabija karika u lancu sveeuropskog ujedinjenja. EU pokušava Amerikance prebaciti na kolosijek političkog rješenja konfrontacije s Irakom u trenutku kada su oni već donijeli odluku o ratu, što govori da ni dva polovična europska ministra vanjskih poslova Solana i Patten nisu dovoljna za učinkovitost europske preventivne diplomacije. Što vrijede i upozorenja bivšega glavnog tužitelja ICTY-a Richarda Goldstonea da bi rat protiv Iraka bez dozvole UN-a bio najveće kršenje međunarodnog prava iza Drugoga svjetskog rata? Je li moguće voditi koercitivnu diplomaciju naspram SAD-a?

U pozadini svega nisu samo budući probici Francuske, Rusije i Njemačke u Iraku, nego i sadašnji materijalni gubici. Nijemci su kao i Japanci i neke arapske države preumorni od američkog ratovanja na njihov račun i već strahuju koliko će ih stajati saveznička financijska potpora poslijeratnom Iraku. Nakon odlaska američkih trupa iz Njemačke, njemačka je vlada primjerice dobila novi trošak - čuvanje njihovih vojarni. "Nediscipliniranim" se Nijemcima, Francuzima i Belgijancima diskretno prijeti usporavanjem njihova izvoza u SAD, ali svaka, pa i izvozna batina ima dva kraja. Toga je svjestan i slovenski predsjednik Janez Drnovšek, odbijajući podjelu Europljana na stare i nove, vjerojatno shvaćajući da Slovenija živi od eurounijskog, a ne američkog tržišta. Određenu će psihološku, ali i ekonomsku cijenu vjerojatno platiti i "vilniusovci". Jer jedno je lobirati unutar Europe za ulazak u EU, a drugo je lobovati EU vezivanjem za američke interese!