Kad se rađala prva Račanova koalicija za pobjedu nad HDZ-om, znali smo da je stvorena šarena, jer je okupila sve kojima je bilo dosta deset godina jednostranačkog eksperimenta. Kad je izgubio Budišu, premijer Račan je sam uskočio u njegov nacionalni dres jer se u državotvorstvu zbilja nije mogao osloniti na Kramarića, Radoša ili Vesnu Pusić. Imao je zato u momčadi još Tomca i Bandića.

Današnje, treće izdanje Račanove koalicije, okuplja tako šaroliko društvo da ih je za grupnu fotografiju već nemoguće skupiti. Vođa te koalicije Račan provodi dane i noći u, kažu, vrlo ugodnom ambijentu vile Weiss, raspravljajući s kolegom Tomčićem o time kako bi mogli zajedno dočekati izbore kad se više ni u čemu ne slažu. Hrana je dobra, izbor vina odličan, vatra u kaminu lagano pucketa... Tko ne bi izdržao tu torturu još danima.

Nevjerojatna je, zapravo, Račanova i Tomčićeva složnost. Razgovaraju li oni možda o Sunčanom Hvaru, Željezari Sisak ili hrvatskoj potpori Americi u skorom obračunu sa Saddamom Hussseinom? Zabrinjava li ih možda to što liječnici već mjesec dana štrajkaju, a Vlahušić i Babić se prepucavaju preko leđa pacijenata? Razgovaraju li, onako uz konjak u fotelji, o Strugarovoj reformi školstva koju je on sad, kad mu gori pod petama, proglasio čedom cijele Vlade i skupine eksperata? Ili se, opušteni na kraju susreta udvoje, odaju pisanju brzojava s čestitkama i najboljim željama najboljim hrvatskim izvoznim proizvodima, Janici i Ivici, rukometašima i tenisačima.

Ne. Nipošto. Oni, kako kaže Tomčić, razgovaraju samo i isključivo o odnosima HSS-a i SDP-a. A problem u tim odnosima, kaže Račan, nije u nesuglasicama, nego u različitim stajalištima kakva postoje i među drugim strankama koalicije. Dakle, nije šija nego vrat. I dodaje pritom premijer: »Naš problem nije u tome možemo li izbrisati razlike, jer to u demokratskom društvu nije moguće, nego kako živjeti s njima. To je mentalni problem u Hrvatskoj koji treba svladati«.

Kad hodam gradom neki idioti me žele zgaziti autom dok prelazim ulicu. Upravo je nevjerojatno koliko ima tih različitih ljudi s kojima imam mentalni problem.

Sa svojim se problemom nosim sam, ali sam zabrinut kad slične probleme imaju u samom vrhu države u kojoj živim. Što se događa s Hrvatskom dok oni rješavaju te mentalne probleme? Ja imam problema s malim, običnim ljudima, a oni sa sobom. Račan, vjerojatno, sa Strugarom i Pankretićem, Tomčić, sigurno, s Pavom Župan-Rusković i Starčevićem. O problemima s rasporedom i guranjem manje razvikanih ljudi po ministarstvima sa stranačkim iskaznicama umjesto osobne iskaznice mogli bi se pisati romani. To je ono što još drži tu kilavu koaliciju na kupu. Miris vlasti.

Ja svoje mentalne probleme rješavam za dan-dva, rijetko dulje. Oni svoje kane razvlačiti do izbora, a ne znamo ni kad će ti izbori.

Koalicija se više ni o čemu ne može dogovoriti i to je postao mentalni problem koji ona više ne može svladati. Grupna terapija tu više ne pomaže. Oni bi morali ići na individualnu terapiju. Tu se, međutim, javlja novi problem: svaki bi liječničke nalaze natezao na svoju stranu. Na kraju bi svi ispali mentalno savršeno prikladni za ovu zemlju. Mentalni problem postali bismo, odnosno već jesmo, mi. Jedino je tada rješenje promjena cjelokupnog stanovništva (osim tvrdokornih stranačkih aktivista). Hrvatsku bi trebalo napuniti novim stanovništvom koje će imati više sluha za mentalne probleme svojih političara.

Ova je koalicija postala brak u kojem SDP i HSS još žive zajedno samo zato da ne pate djeca, njihovi birači. Djeca su već poodrasla, mentalno su očvrsnula i zato im je pun kufer mentalnih problema političara koji, slučajno, još i vode ovu državu. Ako su izbori grupna terapija koja će nas izvući iz ovih mentalnih problema – neka budu. Makar nas stajali novca, živaca, omeli nam duhovnu pripremu za Papin posjet, smeli nas u pripremama za turističku sezonu, odgodili odluke o svim željezarama, sunčanim hvarovima, školskim i pravosudnim reformama...