Otkako se Slovenci pripremaju za referendum o ulasku njihove zemlje u NATO i Europsku uniju, i u Hrvatskoj se sve češće čuje da bi se tek referendumom mogla ispitati stvarna volja hrvatskih državljana u odnosu na te institucije. Na referendum se poziva obično onda kad netko vjeruje da vlada ne čuje dobro ili da ignorira zahtjeve građana o nekom važnom pitanju. Prema posljednjim podacima, golema većina Hrvata (prema nekim anketama čak 81 posto) protivi se hrvatskom pridruživanju eventualnom ratu koji bi Sjedinjene Države mogle povesti protiv Iraka. Poziv na referendum, u ovom slučaju, nije samo pokušaj da se politika vlade skrene u drugom (antiratnom) smjeru nego i da se upozori na (kako građani vide) "pretjerenu popustljivost" vlasti u odnosu na druge, moćnije međunarodne faktore. Upravo zato što su motivirani raznim razlozima (protivljenje ratu, očuvanje nacionalnog suvereniteta, antiamerikanstvo itd.) pozivi na referendum stvorili su situaciju u kojoj su pristaše "desnice" i "ljevice" prišli jedni drugima bliže nego ikad prije.

Iako osobno podržavam zahtjev za referendumom o hrvatskom ulasku u NATO i EU (kad takvu ponudu dobijemo, ako ikad), ipak bi bilo na mjestu upozoriti da i referendum ima svoje manjkavosti. On zapravo reducira složenost mogućih odgovora na neko važno političko pitanje na jednostavno "da" ili "ne". Na referendumu nema mjesta za nijanse, za "da, ako…" ili "ne, ali…". Budući da u stvarnosti većina ljudi ipak ne stoji ni sasvim čvrsto uz bezuvjetno "da" ni u potpunosti uz bezuvjetno "ne", političke pozicije mnogih zapravo uopće nisu vjerno predstavljene. Primjerice, dok danas izrazita većina Hrvata traži mirno rješenje iračke krize, još uvijek je veći broj onih koji "u načelu" podržavaju hrvatsko uključenje u NATO. Takve se nijanse, međutim, mogu izraziti samo izvan referenduma.

Drugi je problem s referendumom u tome što on bitno smanjuje mogućnost političkog manevriranja nakon što je održan. Pitanje je, međutim, je li opravdano da se u odlučivanju o ključnim pitanjima vlada vodi (i) po vlastitoj savjesti i osjećaju odgovornosti za državne interese ili uvijek samo po volji većine. U najosjetljivijim trenucima tranzicije iz autoritarnog sustava, primjerice, bilo je podjednako važno postupno uključiti javnost u odlučivanje, kao i spriječiti prevelik i nekontrolirani pritisak masa koji bi mogao pokvariti kakav-takav konsenzus između pripadnika stare i nove političke elite.

Treće, čak i ako je samo savjetodavan, u demokracijama referendum ipak obavezuje. Vladi koja čvrsto stane na neku poziciju, pa onda izgubi na referendumu, ne preostaje ništa drugo nego da podnese ostavku. Time se problem ne rješava, a kriza se produbljuje, naročito ako (kao sada u Hrvatskoj) gotovo sve stranke stoje na jednoj strani (za ulazak u NATO), a velik segment javnosti na drugoj (protiv tog ulaska). Čak i da se na referendumu izglasa zabrana hrvatskog ulaska u NATO, ostalo bi pitanje: kako bi se sastavila vlada koja bi to provela.

Organiziranje slobodnog i poštenog referenduma u Hrvatskoj bio bi golem korak naprijed u odnosu na dosadašnju praksu. Najpoznatiji hrvatski referendum, onaj o nezavisnosti, nažalost, nije bio ni pošten ni slobodan. Prije svega, on se održavao u atmosferi straha od moguće agresije, te u gotovo izvanrednom stanju. Strana "protiv" nije imala jednake prilike za argumentiranje kao i strana "za". Država nije stajala iznad rasprave, nego je izravno agitirala za jednu stranu. Referendumsko pitanje nije bilo sasvim jednoznačno: ono je ostavljalo mogućnost ne samo za potpunu nezavisnost Hrvatske, nego i za njezino kasnije udruživanje s drugim jugoslavenskim republikama u neku novu konfederaciju. Napokon, taj je referendum zatvorio prostor za kompromise i politička manevriranja unutar same elite, a time i otvorio vrata nestabilnosti i sukobima. Ako sad dođe do referenduma, sve to treba izbjeći.