Vjesnik: 15. 02. 2003.

Više od izbora trebaju nam novi običaji i ljudi

Ni jedna stranka nije dovoljno uvjerljiva da bi mogla pridobiti toliko birača da joj za formiranje vlade ne trebaju još barem dva ili tri partnera. Hrvatska jest zrela za izbore, ali i za političare koji će jasno reći kamo, zašto i kako žele voditi zemlju

SANJA KAPETANIĆ

Bilo bi vrlo zanimljivo provesti anketu koja bi ispitala prate li i koliko pažljivo hrvatski građani medijske priloge o koalicijskoj krizi. Zanima li ih uopće ili u kojoj mjeri svaka izjava Račana ili Tomčića nakon svake sjedeljke u vili Weiss, bilateralnog ručka uz vrhunsko vino i produženu kavu ili mudroslovnih zasjedanja stranačkih vodstava?

Moje prijatelje, rodbinu i pasje gospodare s kojima svake večeri obilazim kvart sve to više ne zanima previše. Informacije o najnovijim biserima hrvatske političke elite prate samo usput. Ako me o nečemu i pitaju, odgovor mora biti kratak. Nakon treće rečenice u očima im čitam zaključak kako je to previše neozbiljna trakavica da bi na nju trošili vrijeme. Pametnije je bacati Astoru štap, maziti Aju i paziti da četveronožno društvo ne zbriše u lov na mačke.

Doista, zašto bi se ozbiljni ljudi bavili piljarskim svađama političara (na vlasti ili u oporbi, svejedno), kada se oni mnogo više bave sami sobom nego rješavanjem problema građana, iako ih građani samo za to plaćaju? Teško je naći razlog za to.

Kada bi scenaristi američkih ili meksičkih sapunica napisali scenarij s tako malo pravih obrata, kakvima smo mi u hrvatskoj politici svjedoci, dobili bi otkaz po hitnom postupku. Političari otkaz mogu dobiti samo na izborima. Svađa SDP-a i HSS-a u posljednja se tri dana primirila samo zato jer nitko još nije definitivno odlučio da bi mu se na skore izbore isplatilo izaći kao onaj tko je dokrajčio koalicijsku trakavicu.

Račan i Tomčić su prije nekoliko dana proglasili prešutni moratorij na svađe do Atene. Baš im je dobro došla ta predaja molbe za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. A na ruku im je u smirivanju situacije išla i činjenica da Sabor ne zasjeda ovih dana. Jer, kada se nađu na kupu, saborski zastupnici jednostavno ne mogu odoljeti šaputanju s novinarima, sitnim spaćkama i podmetanjima nogu. I to ne samo kolegama iz drugih stranaka. Opale oni rado i po svojima, ako vjeruju da novinar neće otkriti izvor.

Hoće li se u tom time outu glave dovoljno ohladiti i uozbiljiti da mogu pred građane izaći sa suvislim objašnjenjem zašto žele nastaviti put u koalicijskom vlaku s partnerima koje su još jučer optuživali za kojekakve svinjarije, ili zašto iz društva izlaze baš sada, a nisu prije? Bojim se da to nećemo doživjeti.

Bilo bi doista veliko iznenađenje da se s Markova trga konačno pošalje neka jasna, dokazima potkrijepljena i iskrena poruka, potpisana punim imenom i prezimenom. Zato uopće nije čudno što ni jedna politička stranka ne uspijeva pridobiti barem toliko podrške birača da joj za formiranje vlade ne trebaju još barem dva ili tri partnera. Nitko nije dovoljno uvjerljiv. A kako bi i bili kada odašilju maglovite poruke.

Čak ni opozicijski HDZ, koji prema većini anketa danas najbolje stoji, nije iskoristio situaciju i ponovno privukao znatniju grupu birača koja ga je 2000. napustila i prešla koalicijskim strankama. Ma koliko manjkave bile telefonske ankete koje pratimo ovih dana, trend koji pokazuju ne može se zanemariti. A on nam obećava još jednu koalicijsku vladu s najmanje tri do četiri stranke. Sretno nam bilo!

Jedan od najvećih grijeha koalicijske vlasti nakon 2000. je činjenica da se nije ozbiljnije radilo na vraćanju povjerenja građana u ozbiljnost ljudi koji vode državu. Pa tko će vjerovati u ozbiljnost ljudi koji vode državu, a u međusobnim se sukobima služe trikovima piljarica s placa? U stanju su mjesecima raspravljati o smjeni ovog ili onog ministra, sudbini jednog generala ili tri policajca, ali im na pamet ne pada naciji objasniti zašto se hrvatske tvrtke moraju privatizirati i zašto misle da to treba činiti ovako, a ne onako.

Umjesto toga prodaju nam fraze o državi kao lošem vlasniku tvrtki. Točno je to, ali po čemu je privatni vlasnik Kutle bio bolji? Ili nas zasipaju svojom dubokom zabrinutošću zbog rasprodaje nacionalnog blaga strancima, kao da su hrvatski menadžeri i poduzetnici sve sam Lee Iacocca do Billa Gatesa. I kao da za oporavak uništenog gospodarstva ne treba i novac i znanje kojih u Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno.

Umjesto jasnih odgovora na ta, za budućnost Hrvatske ključna pitanja, politika naciju ovih dana zasipa svojim sitnim driblinzima.

Pa ti sad biraj! Sutra ili ujesen, bojim se da je svejedno. Ne želim reći da situacija nije zrela za izbore. Naravno da jest. Ali Hrvatskoj mnogo više od izbora trebaju neki novi politički običaji i ljudi, koji se neće vrtjeti u krugu Markova trga nego će jasno i glasno reći kamo, zašto i kako žele voditi zemlju.