Želimo svjetsko društvo koje će biti za opće razoružanje i za svjetski mir. Nikad više rata!" U toj je pregnantnoj izjavi akademika Ivana Supeka, u prigodi zagrebačkog antiratnog prosvjeda i otpora globalnome militarizmu Bush-Blairove antiiračke histerije, sublimirano bez sumnje dominantno raspoloženje građana Hrvatske (više od 71 posto) protiv rata u Iraku. Hrvatska se time priključila desecima država koje su proteklog vikenda organizirale antiratne demonstracije, i jasno poručila domaćem establišmentu da nema mandat za uvlačenje države u rat.

"Ne u naše ime", upozorili su prosvjednici, no vjerojatno kasno, jer su neimari hrvatskoga posttuđmanovskog "reformizma" već parafirali tzv. vilniuski dokument bezrezervne potpore angloameričkom obračunu sa Saddamom Husseinom i ne pitajući za vox populi. A i što bi pitali?! Pa to bi isto učinio i Sanaderov HDZ, a birači, prema ispitivanjima javnog mišljenja, ponovno optiraju za njih.

Zar bi, uostalom, svenarodno protivljenje ratu iole mijenjalo političku "strategiju" Vlade koja se Americi udvara sve u šesnaest, pa i srljanjem u besmisao rata o kojemu smo bar mi morali više naučiti jer iz naših friških ratnih rana još curi vrijed? I tko bi nam mogao zanijekati pravo da u ovom, "tuđem ratu", neutralno vidamo svoje traume, jer se od njih nismo oporavili, a već traže da i za nove budemo spremni. Ali, u komunikaciji moćnih s malima, nemoćnima i ovisnima, postoji samo diktat. Ako Hrvatska želi u NATO, sad joj je prilika da se iskaže, retorički, logistički, a sutra i vojnički. Nema tu uzmaka, ili si s nama ili si protiv nas.

Ta vječita krilatica nepotrošive isključivosti, nimalo imanentne demokraciji, danas je najsnažnije oružje svjetske utvrde demokratskog poretka — SAD-a. Ona je opako sredstvo ultimatuma, ucjene siromašnih, tranzicijskih i ekonomski ovisnih zemalja, ona je tupi nož kojim američka vrhuška zasijeca u tkivo Starog kontinenta, podgrijavajući svojevrsnu antieuropsku histeriju, što ne može biti hrvatski interes.

Ali što Francuska i Njemačka, ili jedna Belgija, mogu, to Hrvatska zasigurno ne može. Ne može se samouvjereno suprotstaviti Americi, ali od nje se i ne očekuje da predvodi antiratnu kontraofenzivu. Njezino je da lobira za mir dokle god je on moguć, jer zna dobro koliko je visoka cijena rata, da pledira za dijalog, da se u svojim stajalištima oslanja na Vijeće sigurnosti UN-a, da zagovara antiratni konsenzus (bar upola koliko antiterorizam!).

Ministrica obrane Željka Antunović ovih dana je u Ladišićevu Forumu na HTV-u naglašeno upozoravala na pritiske kojima je Hrvatska izložena od izbijanja "iračke krize", ali nismo uspjeli doznati o njegovim konkretnim oblicima i podrijetlu. Doznali smo, pak, nešto drugo: da postoje možebitna dva "vilniuska dokumenta". Jedan je svakako onaj što ga je potpisala među deset drugih zemalja i naša, u kojem se SAD gotovo i ne spominje(sic!), i gdje se, navodno, apelira na mir, a ne daje podrška ratu, a drugi onaj što su ga mediji i javnost prokazali kao hrvatsku bezrezervnu podršku "bushističkoj" politici u Iraku(???). Zajednički nazivnik objema jest neosporno autorstvo teksta dokumenta, koji nisu sročile zemlje potpisnice nego njihovi američki mentori!

Kod nas je to s dokumentima postala prava pošast. Stalno nam se nešto miješaju razni papiri, a zlobnici sve svaljuju na Vladu i Predsjednika. Eno, uzmimo Sunčani Hvar, gdje su polupani lončići Termi i Kompasa, a krivi su zapravo odurni, nespretni činovnici. Ili ruski Mečelj koji je na Pantovčak došao po dionice sisačke Željezare, a Mesiću vlastiti savjetnik "podvalio" protokol o prodaji kao bilješku o sastanku... Pa sad i vilniuski dokument, veli Antunovićka, očito ima dvojnika... To ne može biti nego urota! Kad sve zbrojimo, još nam je i dobro, a od 21. veljače, kada Račan predizborno predaje službenu kandidaturu Hrvatske za EU, bit će nam i bolje. Samo to možda nećemo primijetiti...