Poštovani gospodine uredniče, u vašem cijenjenom listu, u rubrici Reagiranja, više je puta u posljednje vrijeme spomenuto moje ime i prezime. Kao prvooptuženi u sudskom procesu iz 1978., na kojem je Tihomir Orešković nastupio u ulozi svjedoka optužnice, i doputovao je u odori vojnika JNA, iz Valjeva, u Srbiji, molim Vas da ovaj moj članak objavite u cijelosti.

Da su 1990. oni sišli s vlasti, danas bismo nas dvojica živjeli kao slobodni i zadovoljni ljudi, a oni bi se nalazili tamo gdje su mene odveli 1978. i gdje se ti danas nalaziš. Kako su 1990. oni stvorili novi režim, tebe su, kao blažu žrtvu njihova prvog režima, smjestili tamo gdje sam nekada ja bio, a mene su kao pomilovanog zločinca ostavili na slobodi, kao tebe 1978.

Ne treba se čuditi što je u tako nesretnoj zemlji i narodu, prvi čovjek tajne komunističke policije, Udbe, u razdoblju 1978.–1990. bio isti onaj Josip Perković, koji je 1991. postao pomoćnik ministra obrane, a 1992. »profesor« na hrvatskoj policijskoj akademiji u Zagrebu. Isti Josip Perković, do 1978. je bio prvi čovjek Druge oblasti jugoslavenske Udbe, zadužene za likvidacije jugoslavenskih političkih emigranata, uglavnom Hrvata.

S obzirom na još veću političku moć neformalnog oca hrvatske Udbe, Josipa Manolića, koji je već 1990. postao predsjednik hrvatske Vlade, bilo je očito da je hrvatskom narodu namještena podmukla zamka, gora od svih kroz 14 stoljeća povijesti Hrvata.

Prije 25 godina nas dvojica smo imali tu nesreću što smo živjeli i »nepravovjerno« politički razmišljali u centru tadašnje jugoslavenske i komunističke pravovjernosti na Balkanu, u Zagrebu.

Kad je prije 14 godina došlo do sloma komunizma, a uskoro i do propasti Jugoslavije, ti si imao tu nesreću što si se opet našao u hrvatskom Babilonu, u Zagrebu, gdje su na vlast još jednom došli Josip Manolić i Josip Perković, a ja sam imao tu »sreću« što sam poslije izlaska iz logora Stara Gradiška dospio u Split, gdje »tradicionalno« najveću društvenu moć imaju »naši ljudi«, Balkanci, vjerne sluge i pomagači svih protuhrvatskih režima.

Zato već godinama uzaludno objašnjavam »našim ljudima« da Ti nisi nikakav agent CIA-e, niti si poslan u Hrvatsku da bi onemogućio međunarodno priznanje hrvatske države, kako su nedavno u Okružnom sudu u Rijeci izjavili Josip Manolić i Josip Perković, već si žrtva dvaju nečovječnih režima.

Koliko je meni poznato, od sloma Hrvatskog proljeća 1971., do dana hapšenja, u proljeće 1978., ja sam bio daleko najaktivniji hrvatski nacionalist u Zagrebu, a možda i u čitavoj Hrvatskoj. Iako mi je savjest mirna, svjestan sam da je moja »neumjerena« politička aktivnost onoga doba bitno utjecala na budućnost vas, mojih tadašnjih poznanika. Kad smo se nas dvojica zadnji put vidjeli, u listopadu 1978., kad si izlazio iz sudske dvorane, stavio si ruku na moje rame i pozdravio si me riječima: »Drži se!«

Na žalost, kao i mnogi drugi moji tadašnji poznanici, Ti si na tom procesu nastupio u ulozi svjedoka optužnice. Iako ni Ti, kao ni ostali svjedoci, nisi svjedočio da smo Marko Juranović, Fabijan Dumančić, Jakoslav Rojnica i ja pripremali »rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države«, za što smo bili optuženi i osuđeni, hrvatski staljinisti su postigli ono što su htjeli, i još i danas »uživaju« u njihovim nedjelima; kao da se ništa nije promijenilo!

Njima je, očito, tada najvažnije bilo upropastiti budućnost što više ljudi: optuženika, svjedoka i njihovih obitelji, kako bi u vrijeme očekivanog raspada Jugoslavije, iz hrvatskoga staljinističkog mraka što jače zablistala zvijezda slave Franje Tuđmana, trojanskog konja među političkim zatvorenicima i u političkoj opoziciji onoga doba.

Kad sam ugledao prizore s prvog općeg sabora HDZ-a, 24. 2. 1990. razočaran sam zaključio da je Udba toga dana proslavila »vjenčanje« sa svojim novim »mladoženjom«, Franjom Tuđmanom, ali nisam siguran da si Ti došao do istoga zaključka. Bojim se da ni Ti, kao ni mnogi drugi tadašnji hrvatski rodoljubi, nisi mogao uočiti da su bivši hrvatski staljinistički vukovi jednoga od svojih nekoć najekstremnijih drugova preobukli u najvećeg, dakako lažnog, velikohrvata. Na Tvoju i moju žalost, od vremena kad su se bivši hrvatski velikojugosloveni i staljinisti »ukazali« kao velikohrvati, ti nisi uspio izbjeći zamke koje su Ti namjestili, a ja, od daleke 1991., iz mjeseca u mjesec, uzaludno se prijavljujem na splitski »Hrvatski zavod za zapošljavanje«. Kako je to strašno kad znaš da je gotovo sve »hrvatsko« od 1990. g. »rodila« Udba!

Dragi Tihomire, da nije bilo nas, ludih hrvatskih ovaca, što bi »jeli« gladni balkanski vukovi, mladi plaćenici Udbe, koje spominješ i u »operativnoj akciji KUPA, gdje sam ja bio glavna meta. Da nije bilo nas, ludih hrvatskih ovaca, gladni balkanski vukovi morali bi »jesti« članove vlastitih obitelji, kao što su u ono doba činili Staljinovi sibirski gladni vukovi. Da nije bilo mene, »lude« hrvatske »ovce«, tko bi pok. Brunu Bušiću na sajmu knjiga u Frankfurtu 1977. udbaša »Džima«, danas jednoga od najmoćnijih ljudi grada Samobora, Gorana Maglića, predstavio kao »našeg perspektivnog studenta prava iz Zagreba?« Ako je makar jedan od »njih«, pod uvjetom da je bio hrvatske nacionalnosti, 1990. i kasnije »ostao bez posla«, odričem se razmišljanja što ih iznosim.

Kad je 1945. na vlast u Hrvatskoj i u čitavoj Jugoslaviji došao Josip Broz, njegov je režim likvidirao nedužnog oca i nejakog brata pok. majke obitelji Paraga. A kad je 1990. na vlast u Hrvatskoj došao »demokrat« Franjo Tuđman, njegov je režim likvidirao 28 suradnika Dobroslava Parage. Dobroslav Paraga je u jesen 1991. slučajno izbjegao atentat u Vinkovcima. Na žalost, mač i strah što je duže od pola stoljeća visio nad glavama »nekih Paraga« ubrzao je smrt, relativno mladih, majke i oca obitelji Paraga.

»Za vrijeme rata, kad je bio komesar, zarobljene je ustaše likvidirao po onom istom principu kako su ustaše likvidirali partizane. Sud je donosio presude po kratkom postupku. Domobrani, koji su bili prisilno mobilizirani, pušteni su kućama... On je, dakle, po prirodi svoje dužnosti bio na čelu tih sudova. Međutim, ne treba fantazirati. On u tome nije imao posebnu ulogu. Bilo je to opće pravilo – jedne likvidiraj, a druge puštaj.«

A na pitanje: »Govoreći 22. lipnja ove godine u Europskom domu povodom Dana antifašizma, optužili ste predsjednika Tuđmana za dezeterstvo. Nije li, međutim, on završio tamo gdje je srcem pripadao?«,

Zvonko Ivanković Vonta je odgovorio: »Franjo Tuđman, kao i Janko Bobetko, bio je antifašistički borac. Ratovali su protiv crne ustaške legije, čiji je komandant najprije bio Jure Francetić, a poslije Rafael Boban. Njih dvojica su njihove zarobljenike likvidirali po kratkom postupku. Poslije svega Tuđman je dopustio da njegova vojska pjeva ustašku pjesmu o Juri i Bobanu. Prešao je, dakle, u njihove redove i istodobno poništio sve žrtve fašizma. Njegovom izričitom narednom promijenjeno je ime Trga žrtava fašizma. To nije konvertitstvo u smislu da postupno mijenja svoje uvjerenje. To je dezerterstvo karijerista, ljudi bez ideala. Dok je mogao sisati mlijeko iz jednog vimena, to je činio, a kad je ono presušilo, prebacio se na drugo«.

Iako je Vontino svjedočenje pouzdano i dragocjeno, njegova tvrdnja da su Franjo Tuđman i Janko Bobetko bili »antifašistički borci«, samo na temelju činjenice što su ratovali »protiv crne ustaške legije« nije se »potvrdila u praksi«. I Franjo Tuđman i Janko Bobetko nagrađeni su činom generala trajno velikosrpske JNA i dospjeli su u Beograd. Kad je započela operacija pretvaranja Franje Tuđmana, iz nesvršenog učenika Trgovačke akademije u povjesničara, sveučilišnog profesora, doktora znanosti, političkog zatvorenika i akademika, na mjestu predsjednika poznatoga beogradskog kluba »Partizan« naslijedio ga je upravo Janko Bobetko. Kako je među Tuđmanovim i Bobetkovim žrtvama, u redovima bivše hrvatske vojske, bilo i mnogo Bošnjaka, nije ih, očito, trebalo dugo moliti da poslije raspada Jugoslavije, s njihovim starim prijateljima, velikosrbima, povedu onako okrutan rat protiv bošnjačkoga naroda i Bosne i Hercegovine.

Način na koji su Franjo Tuđman i Janko Bobetko »organizirali« požar i paljenje velikog dijela Hrvatske poslije »Oluje«, kao i njihovo neformalno dopuštenje da se onako nemilosrdno ubijaju srpski civili, žrtve velikosrpske politike, dovoljno govori da su i Franjo Tuđman i Janko Bobetko uvijek bili bezobzirni borci za svoje sebične interese, ovisno o uvjetima u kojima su ih mogli ostvariti. Na žalost, za »naše ljude« oni će uvijek ostati velikani.

Dragi Tihomire, Ti koji si žrtva dvaju nečovječnih i tako blisko povezanih režima, ne bi smio zatajiti, ili reći bilo što na štetu istine, pa tako i istine o Gospiću 1991., jer bi to bilo na korist najgorih ljudi u povijesti Hrvata. Ako si kriv, priznaj krivnju, zamoli oprost od rodbine žrtava i od naroda kojemu su žrtve pripadale. Pokaj se, pa ćeš steći naklonost svih ljudi i naroda koji su nedavno ratovali, a još se gotovo nitko ni za što nije pokajao. Iznad svega, nastoj doći pred Međunarodni sud, jer sam uvjeren da Ti po imenu i prezimenu poznaješ ljude koji su i Tebe i naš narod odveli u tragediju. Uvijek možeš računati da ću se rado odazvati kao svjedok, ali ne u Hrvatskoj, jer Hrvatska u posljednjih 14 godina ne djeluje kao pravna država, već kao pravna i politička zločinačka organizacija, reagira Mirko Rajčić iz Splita.