ZAGREB, 16. veljače - Vojislav Šešelj, četnički vojvoda koji je tu titulu početkom rata dobio na američkom tlu od sljedbenika »glasovitog« popa Đujića, već je odavno bio viđen kao putnik za Haag. Međutim, čini se da je međunarodna zajednica čekala da vidi kako će proći na predsjedničkim izborima u Srbiji 2002. Iako su propala sva tri kruga izbora zbog nedovoljnog odziva, on je prošao odlično: osvojio je zavidnih milijun biračkih glasova uz podršku koju mu je iz zatvora pružio njegov zaštitnik Slobodan Milošević.

Šešeljev ugled u Srbiji danas nije upitan: unatoč svim spoznajama koje o organiziranju i tijeku rata u bivšoj SFR Jugoslaviji izlaze na vidjelo, Radikalna stranka ima istu ili veću podršku od Demokratske stranke premijera Zorana Đinđića i uživa ugled oko 12 posto populacije. Međutim, što je sve radio u Srbiji, znaju svi koji ne žele bježati od istine i kojima je dovoljno prisjetiti se njegove ideje »klanja zahrđalom žlicom«. Pogubnost njegove političke orijentacije osjetili su na svojoj koži prije svega Hrvati, a pošteđeni nisu bili ni Mađari, muslimani, pripadnici bilo koje manjinske zajednice, napokon ni svi ljudi njegove nacije koji su mislili drukčije od njega.

Milošević je osobno priznao da od cijele oporbe najviše cijeni baš njega (jer se navodno jedini nije prodao Zapadu), a Šešelj je zauzvrat obavljao prljave poslove u skladu s potrebama trenutka: bavio se etničkim čišćenjem što najbolje znaju protjerani mještani Hrtkovaca, sela koje je osobno Šešelj preimenovao u Srbislavce 1992. Zapisana je epizoda kad je u Klinički centar Srijemska Kamenica upao u vojnoj odori i otjerao svo medicinsko osoblje i pacijente hrvatske nacionalnosti. Svime se time toliko zanosio da si je ponekad pripisao i zločin na koji nije utjecao.

Na početku višestranačja, Šešelj je bio u Srpskom pokretu obnove svoga vjenčanog kuma Vuka Draškovića. Posvađali su se pa je osnovao Srpski četnički pokret kojeg nije mogao registrirati da bi na kraju uzeo ime Srpska radikalna stranka. Tri je godine bio koalicijski partner Miloševićevim socijalistima (do 1997.), a kao gradonačelnik Zemuna je, osim što je mjesto pretvorio u veliku švercersku tržnicu, poticao maltretiranje »nepoćudnih« od kojih je poznat izgon iz stana hrvatske obitelji Barbalić. Danas se spominje brojka od 45 tisuća Hrvata koji su pod pritiskom morali napustiti Vojvodinu.

Nije prezao ni od nasilja prema svojim sunarodnjacima: tukao se po skupštini, prijetio je pištoljem, radnicima, profesorima, sindikalcima nije opraštao, ako su izlazili na ulicu tražiti pravdu. »Ništa se nije moglo dogoditi na srpskoj strani bez Miloševićeva znanja ili zapovjedi«, govorio je Šešelj. Obrazlažući granicu Karlobag-Karlovac-Virovitica zastupao je i tezu da Drugi svjetski rat nije završen. Optužnica sadrži i njegovu izjavu da »za svakog Srbina treba poginuti sto Muslimana«. Prijatelje i istomišljenike pronalazio je među pobornicima ekstremnih nacionalista od Rusije, preko Le Pena do Iraka.

Čelnik radikala danas kaže da će svjedočenjem u Haagu nastojati prije svega »raskrinkati« ulogu Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju na početku ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, što bi mogla biti jedna od njegovih rijetkih dosljednosti budući da je Miru Marković, Miloševićevu suprugu i čelnicu JUL-a, oduvijek zvao »crvenom vješticom s Dedinja«. Rekao je i da će u Haagu govoriti o ulozi generala Branka Mamule i Veljka Kadijevića te da će »pomoći« bivšem predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću u »raskrinkavanju lažnih svedoka«. Ipak, politički prevrtljiv kakav jest, Šešelj bi za dobru cijenu mogao i teretiti Miloševića tvrdnjama da su njegove postrojbe djelovale pod zapovjedništvom srpskih policijskih ili vojnih snaga kojima se, kako su to već rekli neki svjedoci u Haagu, upravljalo iz Beograda. Sigurno je tek da ima dobro pamćenje i velik arhiv.