Vjesnik: 18. 02. 2003.
Usklađena vanjska politika i dalje nedostižan cilj
Izjava Vilniuske skupine je vrsta dokumenta za koji nije potrebna suglasnost Sabora i on ne obvezuje kao
što to čine neki drugi dokumenti. U tekstu izjave ne podržava se eksplicitno politika vojnog napada na Irak i dokument naglašava važnost Vijeća sigurnosti UN-a, kažu hrvatski diplomatski izvoriZAGREB, 17. veljače - Ministar vanjskih poslova Tonino Picula i premijer Ivica Račan u utorak će u Saboru ustvrditi da, hrvatskim potpisom na izjavu Vilniuske skupine, nije prekršena procedura odlučivanja o važnim vanjskopolitičkim potezima, jer za takvu vrstu dokumenta nije potrebna suglasnost parlamenta, potvrdili
su u ponedjeljak hrvatski diplomatski izvori.Za utorak su u Hrvatskom saboru zakazane sjednice Odbora za vanjsku politiku i Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a glavna tema će, prema najavi, biti hrvatsko pozicioniranje prema krizi u Iraku. Hrvatski potpis na izjavu Vilniuske skupine u javnosti je i među političarima različito protumačen, no uglavnom kao hrvatska potpora američkoj politici.
»Riječ je o vrsti dokumenta za koji nije potrebna suglasnost Sabora i on ne obvezuje na način na koji to čine neki drugi dokumenti. U tekstu izjave Vilniuske skupine ne podržava se eksplicitno politika vojnog napada na Irak, a dokument naglašava važnost Vijeća sigurnosti UN-a. Naravno da se o dokumentu može i treba raspravljati, no ta je izjava slična
pismu osam europskih zemalja«, kažu hrvatski diplomatski izvori.Hrvatska diplomacija smatra da u tretiranju izjave Vilniuske skupine nije učinjena pogreška i da je ministar Picula djelovao u skladu sa svojim ovlastima.
Priča o vilniuskom dokumentu obnovila je, međutim, staru boljku koordiniranja vanjske politike, jer je Ured predsjednika izjavio da za taj dokument nije znao. Hrvatska se vanjska politika s tom koordinacijom muči već pune dvije godine i još uvijek ne funkcionira zbog različitih stavova unut
ar vladajuće koalicije i institucija zaduženih za vođenje vanjske politike.Posljednji je primjer timinga za upućivanje službenog zahtjeva za punopravno članstvo u EU. Ured predsjednika je, naime, smatrao da upućivanje tog zahtjeva dolazi prerano, jer Hrvatska još nije ispunila sve potrebne uvjete da bi takav zahtjev imao učinka. Nakon niza konzultacija, Pantovčak se s upućivanjem tog zahtjeva već u veljači na kraju složio.
U dugotrajan i složen proces ispunjavanja europskih kriterija Hrvatska ulazi s još uvijek podijeljenim stavovima o suradnji s Haaškim sudom. »Slučaj Bobetko« nije riješen zbog političkog djelovanja vlasti koja se o tom pitanju usuglasila, nego zbog Bobetkove bolesti, odnosno liječničkog nalaza da Bobetko nije sposoban pratiti suđenje. Hr
vatska je vlada i dalje postojeće razlike o suradnji s Haaškim sudom »pokrila« formulacijom da je »Vlada učinila sve što je bilo potrebno i što se od Hrvatske očekuje«, što velik broj članica EU-a, posebice najvažnijih, ne prihvaća.U ovakvoj konstelaciji odnosa u posljednje tri godine, pokazalo se da je usklađena vanjska politika i dalje nedostižan cilj.
Bruno Lopandić