Ovdje nije samo riječ o tome da bi Račanova vlada trebala poslušati glas javnosti i povući svoj potpis potpore jednostranoj akciji SAD-a protiv Iraka zbog toga što bi ta javnost bila nepogrešiva i apsolutno u pravu. Ne radi se o tome, jer dakako da javnost nije uvijek u pravu, sjetimo se samo slučaja Bobetko.

Pravo je pitanje gdje je interes Hrvatske u cijeloj priči oko Iraka i kako bi se trebala postaviti hrvatska diplomacija da te ciljeve postigne. Ili još preciznije, kako će se, primjerice, Piculin potpis za SAD odraziti na sudbinu hrvatske aplikacije za EU, što je neprijeporno glavni hrvatski vanjskopolitički cilj. Tim više što se cijeli spor oko Iraka vodi zbog golih interesa (sudbina prava francuske tvrtke Total na iračku naftu u vrijednosti 60 milijardi dolara), a ne zbog rata protiv terorizma i sličnih propagandnih fraza.

Iako bi, dakle, ulazak u EU Hrvatskoj trebao biti važniji od NATO-a koji se raspada, otvoreno svrstavanje uz SAD taj bi ulazak mogao ugroziti. U povjerljivom izvještaju povjerenika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Javiera Solane otvoreno se kaže da vlada u Washingtonu želi izazvati sukob među »starim« i »novim« demokracijama. Naime, zahvaljujući »povijesnim strahovima Poljaka, Mađara i baltičkih zemalja od zapadnih hegemonijalnih sila« te zemlje teže dubljem povezivanju sa SAD-om, što Amerikanci svesrdno potiču, izazivajući unutareuropske sukobe.

Solanini analitičari procjenjuju da će se takvo stanje još pogoršati, dok se pariški Liberation javno pita zašto bi njihov parlament potvrdio prijem u EU za deset zemalja koje daju prednost solidarnosti sa SAD-om, a ne projektu europske Europe? »Ako proširenje treba dovesti do toga da se klanjamo Georgu Bushu, zašto ga, pobogu, poticati?«, pitaju se Francuzi, a naše je zapitati se vodi li, pobogu, o tome itko računa na Zrinjevcu i Markovu trgu?