Kako i kada kazniti režim Saddama Husseina? O ovom najkrupnijem pitanju od Zaljevskog rata i dalje se raspravlja na svim najvišim razinama, no konačan ishod, čini se, već je na pomolu. Europska unija može reći da je na izvanrednom summitu postigla jedinstvo u zajedničkoj vanjskoj politici, barem na papiru. NATO je također postigao kompromis i dogovorio se da će zajednički braniti svoju članicu Tursku. U zajedničkom tekstu o Iraku Unija je ustvrdila da se inspekcije ne mogu nastaviti unedogled, da sila može biti upotrijebljena kao posljednja mogućnost te da rat nije neizbježan. Sve to učinilo je Jacquesa Chiraca vrlo nervoznim, a njemački se premijer Schröder više i ne javlja. Je li na pomolu veliki kompromis?

U svojem opiranju američkim uraganskim pritiscima, francuska diplomacija je igrala vještu diplomatsku igru. U pokušaju da se zadrži europski identitet (čitaj: francuski), kao što je godinama pokušavala uvjeriti SAD da zapovjedništvo Južnoga krila NATO-a u Napulju treba pripasti Europljanima (opet, čitaj: Francuzima), francuska diplomacija na East Riveru uspjela je svoju zemlju promaknuti u glavnog sponzora rezolucije Vijeća sigurnosti o Iraku krajem prošle godine. Tim potezom dobila je malo vremena i ponešto više manevarskog prostora. Schröder, pak, takvo što nije mogao postići jer je ostao rob predizborne kampanje u nervoznom natjecanju s konzervativnim oponentom Stoiberom. Antiamerička kampanja trebala je poslužiti i da dobije izbore u Landerima. Na kraju je te izbore izgubio, a vlastitoj diplomaciji bitno smanjio mogućnost djelovanja. No, kako vrijeme ističe, prostora za manevre je sve manje.

U posljednjem obratu svima je postalo jasno, a posebice Chiracu, da mu razvoj događaja ne ide na ruku. Vrlo je vjerojatno da će u posljednji tren na svojoj strani Bushova administracija imati i Rusiju, dok Kina može ostati i suzdržana. Otpori vojnoj intervenciji najvjerojatnije će i dalje ubrzano kopnjeti. Dosadašnja praksa govori da si nijedna zemlja ne može dopustiti luksuz ugrožavanja odnosa sa SAD-om. Naposljetku, velike sile, i ne samo one, već sada razmišljaju o vlastitu udjelu u obnovi Iraka.

Inzistiranje SAD-a na vojnom kažnjavanju Iraka i opasno ponašanje Georga Busha, loše je prije svega za međunarodni poredak u kojem bi kakva-takva ravnoteža trebala biti uspostavljena. Naravno da je Saddam Hussein diktator, da noć guta sve protivnike njegova režima, da biološko i kemijsko oružje iskušava na vlastitu narodu i da već 12 godina vuče za nos UN. Problematično je jedino što za SAD mjerila nisu jednaka. Sharon, na primjer, može raditi što ga je volja.

Bilo kako bilo, kada se dođe do konačne odluke, sasvim je jasno da si nijedna zemlja ne može dopustiti luksuz ostajanja po strani. Političari su se u Hrvatskoj uskomešali zbog hrvatske suglasnosti na izjavu Vilniuske skupine. Javili su se i teoretičari neutralnosti i nesvrstanosti. Cijena neutralnosti za Hrvatsku je jednostavno prevelika. O toj cijeni uostalom intenzivno ovih dana razmišljaju i Schröder i Chirac.

Šef hrvatske diplomacije nije prekršio proceduru. Bez obzira na to svi se u Saboru žele baviti iračkim pitanjem jer je mnogo jednostavnije teoretizirati o tome nego se prihvatiti konkretnog posla koji ih očekuje da bi se što prije ispunili uvjeti EU-a. O nelegitimnosti vojnog napada NATO-a na Jugoslaviju, što također nije bilo odobreno u Vijeću sigurnosti, u Saboru se nije raspravljalo. Načela se u različitim situacijama s različitih pozicija, različito i tumače.

Hrvatska nakon desetljeća međunarodne izolacije ima prigodu prvi put biti dio jezgre koja suodlučuje o sudbini svijeta. Bilo da je riječ o NATO-u ili o Europskoj uniji. Hrvatska i dalje, bez obzira na to što je objektivno mala i strateški nevažna, uglavnom smatra da su globalne brige uvijek tuđe brige, pa je najbolje da budemo po strani. No, kad smo bili u središtu problema i stradavali zbog agresije, silno smo se ljutili na one koji su tvrdili da Hrvatska nije njihov problem. Poveznicu između Iraka i agresije na Hrvatsku ipak je moguće uspostaviti.