Donesen je ustavni zakon o manjinama i Zakon o HRT-u, nitko ne može osporiti ekonomske rezultate, ali ako zemlje članice EU zaključe da Hrvatska ne surađuje dovoljno sa Sudom u Haagu, vaš zahtjev bi mogao biti stavljen na stranu

Premijer Ivica Račan u petak predaje službeni zahtjev Hrvatske za prijem u Europsku uniju. Kratku molbu popraćenu promidžbenim materijalom predsjednik hrvatske Vlade predaje grčkom premijeru Costasu Simitisu, čime je započela nova faza hrvatskih vanjskopolitičkih odnosa. Odgovor bi trebao doći za otprilike godinu dana, samo se postavlja pitanje treba li ga se Hrvatska bojati? Jacques Wunenberger, veleposlanik Europske komisije u Hrvatskoj, prije nekoliko mjeseci na jednoj javnoj tribini upozorio je Hrvatsku da razmisli je li došlo vrijeme za podnošenje zahtjev za članstvo.

Morate biti sigurni da će vaša aplikacija biti dobro primljena. Zato sam savjetovao Vladu da konzultira članice EU i Europsku komisiju je li Unija spremna za proširenje. Unija mora najprije podnijeti nove članice, naći rješenja za institucionalnu reformu i dok to ne podnesemo, nisam siguran bi li članice bile spremne prihvatiti novi zahtjev za članstvo.

Mislim da je to optimistična verzija odgovora koju ne treba dodatno objašnjavati. Mislim da većina zemalja članica cijeni napredak koji je Hrvatska učinila u proteklih nekoliko godina. Također, priznaju da je naprednija od drugih zemalja u regiji. Dakle, naše temeljno pravilo glasi da se svaka zemlja ocjenjuje prema vlastitim dostignućima. I da nema previše osnova u bojazni da bi Hrvatska trebala čekati manje napredne zemlje kandidate.

Zadnjih nekoliko tjedana članovi Vlade tvrdili su da je Haag jedina stvarna prepreka na putu prema Europskoj uniji, da su ostali problemi riješeni ili na putu rješavanja.

Što je tiče povratka izbjeglica, primijećeni su neki pomaci u zakonodavstvu, ali oni moraju biti provedeni u praksi. Vlada je u srpnju 2002. godine prihvatila amandmane na Zakon o područjima od posebne državne skrbi koji omogućavaju isplatu odštete za one bivše nositelje stanarskog prava koji se žele vratiti. Nedavno je najavljena i mogućnost plaćanje odštete za slična prava za one koji se žele vratiti izvan područja od posebne državne skrbi. Ali, sve to treba provesti u praksi. Primjerice, Vlada je obećala da će se svi zahtjevi za povratom imovine riješiti do kraja prošle godine, ali nisu. Isto tako, obnova teče sporo.

Suradnja s Haagom i dalje se spominje kao najveća prepreka jer dvije zemlje, Velika Britanija i Nizozemska, odbijaju ratificirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zbog slučaja Bobetko. U međuvremenu, taj slučaj je riješen, ali još uvijek ostaje pitanje odbjeglog generala Ante Gotovine, kao što postoji mogućnost novih optužnica. Ne mogu reći što će vlade zemalja članica odlučiti u vezi tog pitanja. Važno je, međutim, shvatiti kako je jedino pravilo Europske unije jednoglasnost njezinih članica po pitanju proširenja. Tako da čak i ako bi većina podržala Hrvatsku, a dvije bile protiv, ona bi morala i dalje ostati u čekaonici.

To je preduvjet. On nije tako predstavljen, ali činjenica je da je u svim ciklusima proširenja otvaranje pregovora bilo moguće tek kad je politički kriterij bio zadovoljen. Postoji primjer Turske koja još uvijek čeka na otvaranje pregovora jer su zemlje članice Unije zaključile da ne udovoljava političkim kriterijima. Zadovoljavajući stupanj suradnje s Haagom bit će neophodan prije otpočinjanja službenih pregovora o članstvu. Nemojte misliti da imate za to tri ili četiri godine, prije nego što uhvatite vlak za 2007. godinu.

Dobro, takav rezon mogao bi se primijeniti na reformu pravosuđa, za koju znamo da ne može biti riješena preko noći. Kao što se ni sve izbjeglice ne mogu preko noći vratiti u Hrvatsku. Ali, željeli bismo vidjeti pozitivne konkretne korake u pravcu reformi, koji bi zemlje članice uvjerili da će potrebni kriteriji na kraju biti ispunjeni. Isto je za suradnju s Haagom. Ona je, na koncu, politički osjetljiva, ali je lakše provediva nego reforma pravosuđa.

Nakon što Hrvatska preda zahtjev, zemlje članice zamolit će Europsku komisiju da iznese svoju ocjenu. Za to će trebati nekoliko mjeseci i nakon što Komisija Vijeću ministara iznese svoj stav, zemlje članice odlučit će može li se Hrvatska smatrati kandidatom za članstvo u EU i hoće li otvoriti pregovore. To znači da će u najboljem slučaju Europska komisija biti zamoljena da iznese mišljenje do ljeta ove godine, možda do summita u Solunu. Komisija će to učiniti, recimo, do kraja ove godine, da bi pregovori s Hrvatskom mogli, opet u najboljem slučaju, biti otvoreni najranije u proljeće 2004. godine.

Moram opet uzeti primjer Turske. Ona je Sporazum o pridruživanju potpisala u rujnu 1963. godine. Predala je molbu za članstvo 1987. godine. Komisija je mišljenje dala u prosincu 1989. godine. Svejedno, pregovori s Turskom nisu još započeli. Zato moram reći da bi stvari mogle teći veoma sporo.

Sve političke stranke u Hrvatskoj izrazile su orijentiranost k europskim integracijama. Učinile su to znajući koji su uvjeti priključenja, tako da ne vjerujem da će negativni odgovor potaknuti antieuropsko raspoloženje. Turska desetljećima teži europskim integracijama i ne odustaje, usprkos dugom odbijanju. Naravno da ne želim da se isto dogodi Hrvatskoj, ali politički vođe moraju narodu objasniti zašto je do toga došlo i što se mora učiniti da se uvjeti ispune.

Ne mislim da postoji toliko suparništvo novih članica i potencijalnih kandidata. Sve su izjavile da su voljne podržati nove članice, neke su čak ponudile tehničku pomoć i iskustva u ispunjavanju uvjeta za priključenje. Slovenija je čak javno istaknula da želi granicu Unije pomaknuti što južnije. Sve su to pozitivni signali. Isto tako, valja imati na umu da danas imamo 15 članica, dok ćemo dogodine imati njih 25. To komplicira stvari, uzevši u obzir pravilo jednoglasnosti.

Sve političke stranke obvezale su se na integracije. Ovisno o sastavu buduće koalicije, ispunjenje uvjeta bilo bi brže ili sporije na pojedinim pitanjima, ali za EU je cilj jasan: Hrvatska će prije ili kasnije postati članica Unije. Tempo ulaska ovisi o vama.

Mislim da postoji istinska želja čelništva HDZ-a da postane normalna demokratska stranka. Svi to očekuju jer Hrvatska treba demokraciju. Međutim, još uvijek se na nizu političkih pitanja razilaze s očekivanjima Europske unije, kao što je pitanje suradnje s Haagom.

Sjećam se i čini mi se da je to učinio kako bi izbjegao raskol, jer su neki zastupnici bili spremni glasati za sporazum, a neki protiv. Stranka se transformira i koliko je daleko došla u tim reformama, vidjet ćemo tijekom izborne kampanje.