U utorak navečer Vlada je stavila točku na »i« glede našeg stava o ratu protiv Iraka. Premijer je rekao da Hrvatska podupire mirno rješenje iračke krize i stajalište o ratu kao posljednjoj opciji. Hrvatska se pridružila stajalištima Europske unije, koja drži da rat nije neizbježan već da treba poraditi na razoružanju Iraka diplomatskim pritiscima, a jedino ako takva sredstva ne postignu uspjeh onda treba pribjeći krajnjoj opciji, ali u okviru UN-a. Premijer misli da su time otklonjene pogrešne interpretacije Vilniuske deklaracije. Time izgleda da je adaktirano pitanje hoće li Hrvatska povući svoj potpis s Vilniuske deklaracije. Neće. Slažem se s američkim ambasadorom Rossinom da bi povlačenje potpisa bilo »jadno«. No ne slažem se s mišljenjima, primjerice komentatora Vjesnika Bruna Lopandića, da je potpisivanje Vilniuske deklaracije bilo »by the book«, što će reći po pravilima službe, odnosno struke. Potpisivanje Vilniuske deklaracije bio je tipičan primjer djelovanje »by the group«, što će reći – po pravilima grupe ili čopora: »kud svi Turci...«, kako kaže poznata bosanska poslovica. A to nije baš djelovanje u skladu s pravilima struke, koja nalažu da se dobro procijeni potpisivanje međunarodnih deklaracija, i da se ništa ne ostavlja žurbi. Bez obzira što je kasnije premijer izjavio, Hrvatska je na geopolitičkoj strani svijeta svrstana među zemlje koje podupiru SAD prije nego je EU donijela svoj jedinstven stav o izbježnosti ili neizbježnosti rata. Pogotovo kada na usporavanje tempa sugerira ne samo djelovanje međunarodnih mehanizama, međunarodna diplomatska praksa, nego i sam zdrav razum. Kao što kaže kineska poslovica, bolje je godinu dana pregovarati, nego jedan dan voditi rat.

Potpisivanje Vilniuske deklaracije bio je ishitren potez. Pogotovo ako se posluša obrazloženje ino-ministra Picule, koji kaže da su na stavljanje hrvatskog potpisa utjecala dva događaja: pad svemirske letjelice Columbia i »očekivani govor« američkog državnog tajnika Powella. To ni u kom slučaju ne bi smjeli biti poticaji za »grupiranje«, kako je to učinila Hrvatska. Hrvatska je trebala dostojanstveno odgovoriti da mi podržavamo rješavanje iračke krize kroz mehanizme UN-a, Europske unije i NATO-a, a kao aspiranti za članstvo u EU i NATO pridržavamo si pravo pridružiti se njihovim zajedničkim stavovima, kada se oni iskristaliziraju. To je trebao biti pravi način reagiranja, uz svo dužno poštovanje prema SAD-u, koji predvodi antiterorističku koaliciju i koji je podnio neizmjerljive gubitke u terorističkom napadu od 11. rujna i zahvaljujući kojemu su mnogi ratovi u Europi završili pobjedom pravde i slobode, od Prvog svjetskog rata do ratova na tlu bivše Jugoslavije. No psihoza koja se bila stvorila uoči Powellovog govora u UN-u nije bila najproduktivnija: redukcije tipa »tko nije s nama, taj je protiv nas« nisu prihvatljive, baš sa stajališta demokratskih vrijednosti, za koje su se u svijetu zalagale baš te iste SAD, kao i za promicanje vrijednosti ljudskih prava i morala u međunarodnim odnosima.

Kritike hrvatskog javnog mnijenja na potpisivanje Vilniuske deklaracije su stoga opravdane. No srećom za nas same, EU je postigla kompromis, koji hrvatskoj vladi može poslužiti kao »face saving« (sačuvaj obraz) taktika. Slično je i s NATO-m. S obzirom na to da su poruke iz NATO-a da je to multilateralna organizacija, koja promiče demokraciju, ljudska prava i pravnu državu – a ne samo vojna organizacija, tim prije nas kandidatura za NATO obvezuje da prihvatimo zajednički, kolektivni, pa time i multilateralni stav.

Naravno, ako toga stava nema, tada imamo puno pravo i obvezu da zauzmemo stav i mimo toga, ali ne prema načelu oportuniteta, već u skladu s civilizacijskim vrijednostima suvremenog svijeta. Zato sada povlačenje potpisa s Vilniuskog dokumenta nema nikakva smisla. Javnost može prihvatiti spasonosnu rezoluciju Europskog vijeća, u kojoj su dobro ponderirani različiti stavovi u sporu.

No ipak taj slučaj traži jednu naknadnu refleksiju. Pogotovo ako se zna, kako ističu dobro obaviješteni izvori, da je odluci o hrvatskoj suglasnosti kumovao hrvatski ambasador u Washingtonu koji je »by-passom« preskočio ino-ministra i direktno s premijerom, telefonski, dogovorio hrvatski stav. Primjer Vilniuske deklaracije je primjer koji bi mogao ući u zbirku Harolda Nicholsona o karakterističnim kratkim spojevima vanjske politike. Za nas bi to morao biti primjer da naučimo kako vanjska politika ne smije funkcionirati. Vanjska politika jedne zemlje, pogotovo demokratske kao što to mi želimo biti, mora voditi računa o javnom mnijenju. Mora voditi računa o debati koja se vodi u svjetskoj javnosti. Mora voditi računa o mišljenju stručnjaka, onih koji se time bave znanstveno i stručno. Mora voditi računa o moralnim argumentima, kao što je onaj pape Ivana Pavla II., a o kojem piše Stjepan Bunjevac u Glasu Koncila. Bilo je dovoljno razloga za neistrčavanje i na nesrljanje pred rudo, ali izgleda da je u toj kompoziciji kočničar zaspao.