Ivica Račan konačno ima svoj dan za povijest. Jučerašnje uručenje zahtjeva za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji nedavno je nazvao »povijesnim datumom«. Predaja aplikacije svakako je važna i velika odluka, ali mnogo će važniji biti dan kada iz Bruxellesa stigne pozitivan odgovor. Kada će to biti – nitko ne zna. Hrvatska se nada – skoro, EU ne želi naznačiti nikakve rokove. Obje strane izražavaju čvrsto uvjerenje da sada sve zavisi od Hrvatske. Od njenog ponašanja u narednom razdoblju. Od ispunjenja uvjeta. Unatoč tome, Račan svoj atenski izlet nije završio pozivom: A sad na posao!

Činjenica da sve zavisi od Hrvatske nije baš razlog optimizmu. I dosad je Hrvatska određivala svoju sudbinu, pa što je napravljeno? Najčešće je tek pod inozemnim pritiskom uspijevala ispuniti uvjete europskog integriranja – od donošenja zakona o manjinama, slobodnog djelovanja medija, suradnje s Haškim sudom, reformiranja pravosuđa. Iako sve to spada u prvenstveni hrvatski interes, da nije bilo pritisaka izvana, tko zna koliko bi se još kasnilo.

S približavanjem Europskoj uniji prostor za samostalno odlučivanje dodatno će se sužavati. Predaja aplikacije možda je posljednja sasvim autonomna hrvatska odluka. Uvezivanje u europske integracije nosi i određene obaveze, dio svoje suverenosti Hrvatska će nužno prenijeti na Bruxelles. Od tog se imperativa ne smije praviti strašilo. Ni od svijeta izolirani Tuđman nije mogao prakticirati svoje fiks-ideje o nekakvoj apsolutnoj suverenosti. Uvjet za uključivanje u europsku zajednicu – sposobnost je usklađivanja s drugima.

Hrvatska dosad nije znala uspostaviti zdrav balans između zaštite svojih nacionalnih interesa i potrebe kooperativnosti i otvorenosti prema svijetu. Jedan je od najvećih hrvatskih apsurda da je Tuđman svoju državotvornu politiku podboltao pljačkom vlastitog naroda. Početna parola: »hrvatska lisnica u hrvatskom džepu« realizirana je kao: hrvatsko bogatstvo u tajkunskom džepu. Služeći se Tuđmanovom retorikom, Račan će danas reći: »Hrvatska nema gazde, sudbina je u našim vlastitim rukama«. Ali Hrvatska je dobrim dijelom propustila mogućnost da kreira i određuje svoju budućnost. Danas je preko 90 posto bankarskog kapitala u rukama stranaca. U stranom su vlasništvu i neke druge strateški važne točke.

Druge tranzicijske države, prije svega Slovenija, nije u tom pogledu srljala poput Hrvatske. Bilo je tamo nekog reda i promišljenosti. Znalo se što je za prodaju, što mora ostati u nacionalnom vlasništvu. Ljubljani to nije smetalo u približavanju Europi. Dapače, istrčala je daleko ispred Hrvatske. Ali da bi se vodila takva politika, mora se znati što se hoće. Hrvatski državni vrh nema koncepciju, još manje viziju. To je jasno i iz njegova stavljanja na prodaju svega što u Hrvatskoj vrijedi, bez reda i ikakve odgovornosti prema budućnosti.

Kako će se u prilagođavanju Europskoj uniji Hrvatska ubuduće ponašati, teško je reći. Dosad je u implementaciji europskih političkih standarda, koji su uvjet i njenog normaliziranja i civiliziranja, beskrajno otezala. S druge strane, na štetu nacionalnih se interesa otvarala inozemnom svijetu u stvarima koje su tražile mnogo više promišljenosti i opreza. Kasnila je gdje je trebalo žuriti, sprintala tamo gdje se nije smjelo zalijetati. Oportunistički se saginjala kad je trebalo ostati uspravan, i obratno: skakala je na zadnje noge kad je nacionalni interes tražio kooperativnost.