No ono što bi bilo prirodno i nužno jest malo više preciznosti i informacija kada se govori o EU i standardima koje treba dostići da bi se ispunili formalni uvjeti za članstvo. Kao i malo više znanja o onome što se događa u EU. Ukratko, prestanak ideologizacije Europske unije kao obećanog raja za kojeg tek treba kupiti ulaznicu i politički se umiljavati u nadi da će jednog dana stići pozivnica.

U vrijeme kada Europsku uniju potresa i dijeli američka politika prema Iraku, u hrvatskom se političkom, a i u novinskom žargonu, još uvijek često rabi sintagma "euroatlanske integracije", tranutačno još besmislenija nego što je bila godinu dana ranije. Bilo bi osobito lijepo i korisno da je predsjednik Mesić ne spomene sljedećeg tjedna predsjedniku Chiracu, koji je na nju osobito alergičan. Bilo bi lijepo, također, pomalo učiti u kojoj je mjeri razvoj EU rezultat kompromisa i koliko je pritom bitan menadžment konfliktnih interesa. I tome prilagoditi domaći politički izričaj koji koš uvijek ima najččešće oblik isključivog pokliča, kojem je svaka drukčija opcija u suštini neprijateljska.

Još bi bilo lijepo prihvatiti činjenicu da EU zapravo čine deseci tisuća stranica papira i pravila o kojima nema rasprave i koja se ne mogu promijeniti političkim umiljavanjima te za početak u upravljanju vlastitom državom pažljivije rukovati papirima - ne potpisivati koješta, ne miješati različite poslovne ponude. I iznad svega bilo bi nužno postati svjestan koliko je zapravo dalek put, s brojnim izazovima i neizvjesnim rokom trajanja, od jučerašnje aplikacije u Ateni do željenog članstva u Bruxellesu. I pritom se prisjetiti vrlo realne Bozanićeve poruke - da Europa nije idealna, ali Hrvatskoj je uvijek izvan nje bilo gore.