Neka znade g. Vonta da pomirenje djece ustaša i partizana nije potrebno jer se njihova djeca nikada nisu svađala niti mrzila, ali istinske osude komunističkih zločina (kao što se svakodnevno čini nad ustaškim zločinima ili simbolikom) neće i ne može biti sve dok se ne otvori crna knjiga diktature pod hrvatskim komunistima

U otrcanom jugoboljševičkom stilu g. Vonta okomio se svom žestinom na ljude i teme koje uopće ne razumije, ne želi razumjeti, niti može razumjeti bilo zbog svoje nečiste savjesti i prošlosti, bilo zbog visoke životne dobi.

No problem je svih totalitarista u tome što papir sve trpi, pa je na primjer, Staljinov sovjetski ustav i njegova jugoslavenska kopija jamčio sva prava i slobode naroda i građana pod diktaturom proletarijata, ali u stvarnosti od tih prava nije ostvarivano ništa ili gotovo ništa već su narodi, u čije su ime diktatori donosili ustave, stenjali u tamnici naroda odnosno u koncentracionim radnim logorima.

Ne prvenstveno zbog g. Vonte, želim ovom prigodom istaknuti da sam kao branitelj prava čovjeka uspio predočiti slovenskoj i svjetskoj javnosti pred više od deset godina brutalnu represiju, progon i torturu, kao i ubojstva političkih pritvorenika i zatvorenika u ondašnjim hrvatskim zatvorima u sklopu komunističke Jugoslavije, koja je potrajala sve do ljeta 1989. godine, kada je američki Senat obustavio financijsku pomoć saveznoj vladi Ante Markovića i time potpisao smrtnu presudu Jugoslaviji, nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida.

To napominjem, glede grube neistine g. Vonte kako ja, navodno, bez ikakvih dokaza širim sumnju u sve pripadnike bivše jugokomunističke vlasti koji su djelovali u sektoru pravosuđa i represije. Dobro znam da g. Vonta pri tom izražava bojazan i za sebe samoga od mogućih posljedica, pa je za to tako glasan tobože zbog nedužnosti drugih, ali neka zna g. Vonta da odavno posjedujem golemu količinu dokaza koje sam predao njegovim istomišljenicima iz Udbe, tužilaštva i sudstva pred punih 17 godina. No, oni niti njihovi nasljednici do danas ne samo da nisu nikoga nikada pozvali na odgovornost za nabrojane zločine, već su se po staroj navadi, kao što to čini i g. Vonta, drznuli me ponovno optužiti i osuditi. Tek reakcije svjetske javnosti, spriječile su ih u naumu mojeg ponovnog zatvaranja na Goli otok.

Uzgred, Zagreb i Begrad su bili prisiljeni, neposredno nakon objave mojih svjedočenja pred međunarodnom zajednicom, zatvoriti najzloglasniji jugoslavenski zatvor Goli otok, čime je simbolično nestao glavni čuvara Titove Jugoslavije, dok su mene protjerali u susjednu Sloveniju.

To što g. Vonta ništa od toga ne zna, njegova je krivica, ali su takvo neznanje i površnost nedopustivi s obzirom da svojim promašenim pisanjem zamara javnost i oduzima dragocjen medijski prostor boljima i obavještenijima. Kada je to g. Vonta javno osudio bilo kakav progon ili montirano suđenje nad tisućama političkih zatvorenika, koje je i sam proizvodio, pa da ima pravo uopće govoriti i pisati o temama kao što je represija nad hrvatskim i albanskim političkim zatvorenicima sedamdesetih i osamdesetih godina u Hrvatskoj? Osim što je pisao o Hebrangu, opravdavao je sve do nedavno čak i progon i mučeništvo najslavnijeg zatvorenika Titove i Vontine komunističke Jugoslavije, blaženog kardinala Alojzija Viktora Stepinca!

Protiv teških kršitelja zakona podnio sam do danas više desetaka kaznenih prijava, koje su većinom ostale u ladicima više od desetak javnih tužitelja odnosno državnih odvjetnika RH. Naime, g. Vonta me podučava o individualizaciji krivnje, ali moram ga poučiti da o tome znam neusporedivo više nego što on može i zamisliti, premda mi podmeće u svojim jalovim konfabulacijama da vrijeđam Ustav kada iznosim da se krvnici vraćaju pod premijerom Račanom u represivne službe hrvatske države.

Besmislene su i čudovišne provokacije i prokazivanja g. Vonte kada mi predbacuje tuđi članak s ilustracijama triju zemljopisnih karata Hrvatske, u listu Hrvatsko pravo od prije deset godina ( iz srpnja 1993. godine), kao moj vlastiti stav i mišljenje. Napominjem, da nisam bio ne samo urednik, već niti član redakcije stranačkog lista, a Vontino paranoidno podvaljivanje »da je Paragina stranka imala ulogu prvog hrvatskog agresora na BIH«, zrele su za umobolnicu a ne za bilo kakvu ozbiljnu raspravu.

Radi manje obaviještenih, želim samo ponoviti da sam HOS organizirao zbog Tuđmanove nagodbenjačke i kukavičke politike prema Miloševiću, da je HSP pod mojim vodstvom zagovarao do raspada Jugoslavije ujedinjenje RH i BIH te granice Države Slovenaca, Hrvata i Srba iz listopada 1918. godine (a ne kako to bezobzirno krivotvori g. Vonta imputirajući mi granice NDH iz 1941. godine), da su usporedni prikazi zemljopisnih karata Titove avnojske i Tuđmanove okupirane Hrvatske pokazivale okljaštrenost Hrvatske vođene po dva jugokomunistička satrapa i generala, da je teška laž Vontinih tzv. antifašista staljinističkog kova kako bi Hrvatska nestala a narod bio poklan 1945. godine da nije bilo njihove komunističke gerile, jer bi, nasuprot njihovoj komunističkoj prosovjetskoj diktaturi, bila obnovljena višestranačka monarhistička decentralizirana Kraljevina Jugoslavija sa Banovinom Hrvatskom, itd.

Sva predbacivanja g. Vonte za crne košulje pripadnika HOS-a, pozdravljanje tzv. rimskim fašističkim pozdravom, slavljenje Jure i Bobana, isticanje topa pred Starčevićevim domom, čisti su nonsens, jer to nisu bile nikada temeljne i službene oznake i vojnički pozdravi HOS-a kao i djelovanja HSP-a pod mojim vodstvom. Top pred Starčevićevim domom značio je samo da je Hrvatska u ratnom stanju, što g. Vonta ne razumije niti nakon punih 12 godina, jer za njega agresije na Hrvatsku 1991. godine nije niti bilo.

Zahtijevao sam da se otvore tabuizirane teme o 1941. godini, ali sam uvijek javno isticao jasnu ogradu od ustaškog pokreta i zločina strahovlade iz vremena NDH. G. Vonta namjerno zaboravlja da je bio rat, da Tuđman nije branio Hrvatsku i da je HOS nastao iz želje za obranom Hrvatske, da su njega činili potomci i ustaša i komunista, pripadnika različitog etničkog podrijetla i vjerske pripadnosti (katolici, pravoslavci, muslimani, protestanti, ateisti idr.).

Podizanje ruku nikada nije bio službeni pozdrav pripadnika HOS-a, ali su ga neki od njih prakticirali uz napomenu da se neprijatelj toga boji kao i crnih odora, i da je bolje da podižu ruke na pozdrav nego na predaju kao 1945. godine kada je Titova sljedba poubijala bez ikakve odgovornosti do danas, stotine tisuća onih koji su se predali i vjerovali u poziv Vontine Ozne, (u koju ga je primio major Tuđman), da nitko neće stradati tko nije okrvavio ruke.

Teška je laž i kleveta g. Vonte da me je uhodio i špijunirao kako bi vidio da pozdravljam fašističkim pozdravom na ulici ili pred mojim stanom, jer nikada taj pozdrav nisam koristio niti prakticirao, a dokaz za to je i moj višekratni prijem kod dojučerašnjeg predsjednika Češke g. Vaclava Havela, koji mnogi lažni antifašisti ne mogu nikako progutati, jer se ne slaže s njihovim lažima i ocrnjivanjem mene i stranke koju sam kao demokratsku i antitotalitarnu udrugu predvodio sve do njezinog administrativnog oduzimanja u ljeto 1993. godine.

U pogledu nakaradno parafrazirane Havelove izjave da su od komunista gori samo antikomunisti, želim podučiti g. Vontu da je Vaclav Havel 1990. godine otpustio iz državnih službi tisuće bivših špijuna komunističke vlasti i da mi je osobno rekao u svojoj rezidenciji na Hradčanima da to isto trebamo mi učiniti u Hrvatskoj, inače od demokracije u Hrvatskoj neće biti ništa.

Upravo je Tuđman uz pomoć Đapića godinama držao marionetsku HSP kao stranku koja je javno slavila 10. travanj, Poglavnika i dr., a ne treba posebno niti reći da su pripadnici Tuđmanove sljedbe uz pomoć svog stranačkog satelita glumili odanost sljedbenicima NDH i potomcima ustaškog pokreta kako bi ih držali za svoje biračko tijelo. Već ranije, Tuđman je poticao preko svojih agenata provokatora skretanje HSP-a prema ustaštvu kako bi mene ocrnio i uklonio pred svijetom u kojem sam imao daleko veći kredibilitet nego Tuđman i svi eksponenti jugokomunističke i udbaške provenijencije.

Jasno mi je da g. Vonta ne može zaboraviti niti oprostiti uspjeh u borbi istinskih hrvatskih demokrata, antifašista i antikomunista koji su pokopali njegove strašne snove o očuvanju Titove jugokomunističke klaonice uz pomoć Udbe i jugovojske, i koji su već prije pada Berlinskog zida uvjerili vodeće međunarodne faktore i svjetske lidere u potrebu raspada Titove jugotamnice za koju je i sam g. Vonta pucao, progonio, utamničivao i uništavao ali je napokon dočekao najteži politički debakl i moralnu osudu, jer je nadživio tvorevinu u koju je ugradio cijeli svoj život aktivnog pripadnika Titove i Rankovićeve Udbe.

Neka znade g. Vonta da pomirenje djece ustaša i partizana nije potrebno jer se njihova djeca nikada nisu svađala niti mrzila, ali istinske osude komunističkih zločina (kao što se svakodnevno čini nad ustaškim zločinima ili simbolikom) neće i ne može biti sve dok se ne otvori crna knjiga diktature pod hrvatskim komunistima, dok ne isplivaju na površinu mnogobrojni zločini počinjeni u ime Partije i ideologije i dok ne budu razotkriveni preživjeli i umrli agenti Udbe i njihovi brojni suradnici i žrtve. Želim g. Vonti, da to svakako doživi pa i da sam položi račune.

Naposljetku, branitelji i stranački ljudi koji su mene slijedili nisu počinili ni jedan zločin ni u ratu, niti u miru, a pripadnici kojih i kakvih obitelji su bili današnji hrvatski optuženici i osuđenici za ratne zločine i koju su to ideologiju i Partiju slijedili. Jeste li se ikada zamislili, g. Zvonko Ivankoviću Vonta? – reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.