U Vladi bi, po uzoru na europska iskustva, trebali biti svi predsjednici koalicijskih stranaka. Sadašnji okvirni koalicijski ugovor ima na tri stranice tek nekoliko članaka, dok sporazum Schröderovog SPD-a i Zelenih u Njemačkoj broji 130 stranica

ZAGREB – Prečesti, gotovo tjedni sastanci čelnika stranaka koalicije na kojima se, mimo legalnih institucija sustava (Vlade i Sabora), raspravlja o gotovo svim bitnim pitanjima upravljanja državom, postali su zaštitni znak aktualnog modela vladavine u Hrvatskoj. Pale su i usporedbe s paradržavnim VONS-om iz Tuđmanovog vremena, koji je također mimo Vlade, donosio ključne odluke. Vlast koja će doći nakon sljedećih izbora sigurno će biti koalicijska (bez obzira od kojih će stranaka biti sastavljena), ali je upitno hoće li i ona posegnuti za nekim VONS-oidnim načinom upravljanja državom.

U Europi se stvari definiraju mnogo detaljnije. Koalicijski sporazum Schröderovog SPD-a i Zelenih u Njemačkoj tako broji oko 130 stranica, a u susjednoj Mađarskoj sporazum također samo dvije vladajuće stranke je ustvari – knjižurina od dvjestotinjak stranica.

»Koalicijski ugovor buduće vladajuće koalicije bi trebao za svako područje koje pokrivaju ministarstva imati razrađeni četverogodišnji plan«, kaže Žarko Puhovski, profesor Političke filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Puhovski ističe i način na koji je priča o izvansinstitucionalnim sastancima čelnika vladajuće koalicije glatko riješena u Europi – jednostavno su čelni ljudi svih stranaka (koji ne moraju biti i predsjednici stranka, jer u inozemstvu čelnik i predsjednik stranke ne moraju biti ista osoba) članovi Vlade. Dogovori koalicijskih partnera tako se događaju u okviru izvršne vlasti i ne postoji tijelo, poput sadašnje koordinacije petorke, koje bi, de facto, bilo iznad Vlade.

Ni bivši predsjednik Liberalne stranke i sudionik mnogih dugotrajnih sastanaka čelnika koalicije, Zlatko Kramarić, ne misli da se treba održati sadašnja praksa. »Naravno, budući koalicijski ugovor mora biti znatno detaljniji od postojećeg, u njemu treba odrediti način postupanja u svim predvidivim situacijama«, objašnjava Kramarić, inače će se dogoditi situacija »nepodnošljive lakoće stalne improvizacije« u kojoj sadašnja koalicija praktički živi sve od Trećeg siječnja. Sastanke koordinacije koalicijskih stranaka bi, po Kramariću, trebalo održavati samo u izvanrednim, teško predvidivim situacijama, poput ove koja se upravo događa oko vjerojatnog rata u Iraku.

No, osim dobrih želja, svi zasad ponavljaju kako je još prerano za dogovaranje konkretnijih sadržaja novog modela koalicijske vladavine. Jasno, izbori su još relativno daleko, ne zna se ni njihov datum, ni izborni sustav, ni tko će s kim koalirati. Valja ipak podsjetiti na situaciju pred posljednje, trećesiječanjske izbore. Tadašnja oporba (sadašnja vlast) nije se pretrgla od razmišljanja i dogovaranja o sadržaju svog budućeg obnašanja vlasti i preciznom definiranju koalicijskih mehanizama. Onda se najviše razmišljalo o tome kako će nova većina kohabitirati s predsjednikom Tuđmanom. Međutim, Tuđman je pred izbore preminuo, a koalicija je osvojila vlast bez precizno definiranih međusobnih odnosa, posljedica čega je »nepodnošljiva lakoća improvizacije« i nastavak VONS-oidnog modela upravljanja državom koji svako malo izrodi neku novu koalicijsku svađu.