Naime, kao piše Feral, među afganistancima proteklog je tjedna došlo skoro do pobune. Razlog su ugovori o osiguranju koje im je ponudilo Ministarstvo obrane. Unatoč obećanjima ministrice Antunović, za Afganistan spremni policajci nisu osigurani policom u nekom osiguravajućem društvu, samo se Ministarstvo obavezalo na isplatu odštete u slučaju smrti. To je sve što su dobili. U slučaju ozljede ili bolesti osiguranje nije predviđeno. Zajednički je stav 44 pripadnika misije bio da se pod tim uvjetima u Afganistan ne ide.

Proteklih je dana bilo dosta nezadovoljstva i u policijskim redovima. Ubojstvo međimurskog policajca Murka otkrilo je da policija u visoko rizične akcije ide bez pancirki. Ravnatelj policije Ostojić rekao je da u tom slučaju ni takva zaštita ne bi pomogla. Ali ni policajci u potjeri za ubojicom nisu bili osigurani pancirnim prslucima. Navodno za njih nema novaca, pa je policija osuđena da se živim tijelom postavlja nasuprot oružju i na pucanje spremnim luđacima.

Hrvatska jeste siromašna, ali da li baš toliko da svoje ljude mora izlagati takvim pogibeljima, bez zaštite i osiguranja? Sigurno je da dotle ipak nije došlo. Ali bilo bi se nužno racionalnije ponašati. Ministrica obrane u novo je mebliranje svoga kabineta potrošila više nego je potrebno za osiguranje vojnika koje šalje u problematičnu misiju u Afganistan. Pa i samo upućivanje voda vojne policije u Kabul ogroman je i za Hrvatsku sasvim nepotreban trošak. Kao što ni odlazak premijera i bulumente njegovih ministara, nedavno, na Svjetsko prvenstvo u rukometu u Portugalu nije baš bio potez dobra domaćina.

Vlada je protekloga tjedna, demonstrirajući veliku galantnost prema hrvatskoj skijaškoj reprezentaciji, pokazala da novaca ipak ima. Daleko od toga da Kostelići nisu zaslužili čast i slast. Sportaši koji kući donesu svjetske medalje u većini zemalja bivaju nagrađeni. Usto, Crkvenac je odlučio namiriti i porez za nagrađenu skijašku ekipu. Vjerojatno zato jer mu je Kostelić senior već poručio da Hrvatskoj poreze neće plaćati. Vlada je najavila donošenje uredbe kojom će se odrediti buduće nagrađivanje sportaša za rezultate ostvarene na olimpijskim igrama i prvenstvima. Sada se to radi odoka. Ali država bi se morala brinuti o stimulacijama ne samo sportaša, nego i drugih ljudi koji su je zadužili i po svijetu proslavili, mladih umjetnika, znanstvenika, koji nemaju tako bogate sponzore i čije se zarade ne mjere milijunima.

Široka ruka na jednoj i cicijašenje u životno važnim stvarima, na drugoj strani – teško se mogu prihvatiti. Cijela će se Hrvatska lako složiti da su Kostelići zaslužili nagrade. Vjerojatno isto tako u javnosti nema spora oko toga da se policajcima koje Hrvatska šalje u Afganistan mora garantirati temeljito osiguranje. Ako to izostaje, može li se zaključiti da vlast za njih nije mnogo briga samo zato jer su za javnost anonimni. Sa sportskim junacima, pak, ministri se vole gurati u kadar, ne bi li se nešto zvjezdanoga praha i po njima prosulo.