Tako će ovih dana dragovoljno u Haag i Vojislav Šešelj, jedan od najgorljivih zagovornika crte Karlobag-Karlovac-Virovitica. No, kao što je svoju djelatnost na oživotvorenju velikosrpskog mita počeo kroz mitinge, tako ni sada na kraju nije odolio prigodi da sebi u čast organizira »događanje naroda«. Samo ovaj put neće moći nikome prijetiti, kao što je to činio u Voćinu, Hrtkovcima, Vukovaru, Glini…, i drugim mjestima koja su ubrzo po njegovu odlasku pretvarana u stratišta. U Haag, ako je vjerovati srbijanskom ministru policije, uskoro bi trebao – ali ne dragovoljno nego nakon uhićenja – i Veselin Šljivančanin. Bivši šef Kadijevićeve tjelesne garde, koji je dva dana nakon prestanka borbi organizirao likvidaciju ranjenika iz vukovarske bolnice, teško će ubuduće moći računati na zaštitu koju mu je pružala srpskocrnogorska država. Čini se da je do daljnjeg takav tretman predviđen samo za Mladića i Karadžića, tako da ni Šljivančanin a ni aktualne srpske vlasti, u vezi s tim više nemaju mnogo izbora.

Ono što, međutim, i nadalje zabrinjava jest činjenica da u većini anketa relativno mali broj srbijanskih građana uopće zna za pojedine zločine počinjene tijekom Miloševićeva režima, poput Srebrenice ili Vukovara. Još manji dio spreman je priznati krivnju srpske strane za njih, nego je obično raspodjeljuju podjednako na sve strane. Tako ponavljaju matricu koju je još 1991., u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, po medijima promovirao tadašnji opozicionar, a sadašnji predsjednik srpske vlade Zoran Đinđić. Već tada je zastupao tezu, koju su potom mnogi mazohistički pronosili i u Hrvatskoj, da su Tuđman i Milošević isti te da krivnju za rat treba podijeliti između Zagreba i Beograda. Usput je, dakako, zastupao i Miloševiću bliske teze o republičkim kao administrativnim granicama, dok je secesiju tzv. krajine izjednačavao s odlukama Slovenije i Hrvatske o samostalnosti.