Danas u Hrvatskoj svi raspravljaju o iračkoj krizi, a istodobno kad i u drugim svjetskim metropolama organizirane su demonstracije protiv Bushove politike. To je iznimno dobro jer je ujedno i znak sve svjesnijeg i aktivnijeg civilnog društva. No, o ključnim potezima neće odlučivati demonstranti, nego političari kojima su birači povjerili da vode zemlju i donose odluke u njihovo ime, imajući u vidu državni interes. Iračka kriza pokrenula je cijeli niz ozbiljnih pitanja, a između ostalog i ono kakva bi trebala biti uloga Hrvatske. U uskomešanim međunarodnim odnosima situacija je, zapravo, mnogo jednostavnija za Hrvatsku nego za neke veće države. Hrvatska će, u slučaju napada na Irak, biti sve samo ne ključan čimbenik. Američko traženje logističke potpore (najizglednije je ustupanje zračnog prostora) iznimno je mala cijena, a Hrvatskoj donosi važne političke bodove. Svaka odluka koja bi išla u smjeru odbijanja logističke potpore na toj razini donijela bi Hrvatskoj golemu štetu.

Stoga ispunjavanje američkih zahtjeva u real politici uopće ne bi trebalo biti predmetom rasprave. Ako se odluči da će Hrvatska američke zahtjeve ispuniti, ne treba ni očekivati da će joj to Europljani zamjeriti. Prvo zbog samih različitih stavova unutar EU-a, ali i stoga što je ključnim europskim zemljama sasvim jasna pozicija tranzicijskih država u procesu europskih i transatlantskih integracija. Ma što Chirac izjavljivao u posljednje vrijeme. Logističku potporu SAD-u zasad je odbila samo Austrija, među ostalim, i slijedom svoje politike neutralnosti kad je u pitanju NATO.