U svojoj dijagnozi uzroka medijskih nesloboda HHO potpuno zanemaruje "trag novca" koji vodi do svjetskih središta moći. Profesor Pavao Novosel daje uopćenu, ali cjelovitu, jasnu, točnu i paprenu dijagnozu

Ovih su se dana čula dva relevantna, a uvelike različita odgovora na ovo pitanje. Razlika među njima bila je uočljiva otprve: jedan odgovor, onaj Hrvatskog helsinškog odbora – odnosno njegova Vijeća za medije - bio je predstavljen u svim važnijim dnevnicima (29. siječnja) velikim plaćenim oglasom, a zatim dva tjedna kasnije i redovnim tromjesečnim izvješćem o "neprofesionalizmu, dezinformacijama i nesnošljivosti u tiskanim medijima". Drugi odgovor dao je istaknuti hrvatski komunikolog Pavao Novosel nacionalnoj novinskoj agenciji Hini. Očito širi razgovor s njim sažet je na manje od dvije "kartice" općenita, ali ipak vrlo paprena teksta. Dokaz o paprenosti je i taj što se, koliko se dalo uočiti, ni jedan važni medij nije usudio objaviti ga.

Najsažetije rečeno, HHO-ovo vijeće kao glavne prepreke medijskoj slobodi vidi u "utjecaju politike na medije, napose na javnu televiziju i radio" ili, drugačije, u upuštanju "pojedinih tiskanih glasila visokih naklada" u "neprincipijelne i bliske odnose s pojedinim krupnim političkim, gospodarskim i nejavnim središtima moći u zemlji" (istaknuo J. Čn.).

Vijeće ističe i manjkavosti zakonske regulative, pa u okviru toga ističe nepostojanje "zakona o medijima" kojim bi se, ponavljaju, spriječila "pretjerana koncentracija publicističke moći i netransparentnost njihova vlasništva" (očito, misle opet samo na koncentraciju i "netransparentnost" u zemlji). Ostale prijetnje slobodi medija vide u pravilu kao nezaštićenost pojedinaca (novinara pred poslodavcima, nasilnicima i sucima koji ih tuže zbog duševnih boli nanesenih drugima itd.) i raznih manjinskih skupina, uključujući i homoseksualce. Osobito je rječit dio kojim se kao prijetnja slobodi medija prepoznaje u "zapaljivim" obradama "važnih događaja iz naše nedavne prošlosti" (misli se očito na Domovinski rat) i "spekulacija o budućnosti" (gdje spada i tzv. "Zapadni Balkan"). Umjesto tih tema, podložnih "mitopoetskom odnosu" koje su "uzurpirale domaći medijski prostor", predlažu bavljenje "tzv. malim čovjekom" (nekad je taj naputak novinarima glasio "idite u OOUR-e i mjesne zajednice, vidite što tišti čovjeka 'u bazi'", s podtekstom: a bavljenje najkrupnijim problemima društva prepustite Partiji!).

Tromjesečno izvješće prijetnju slobodi medija s te strane dodatno konkretizira osudom termina "koji odišu paranojom, poput 'determiniranog kaosa'" (ovaj izraz je učinio općenarodnim admiral Davor Domazet Lošo svojom najnovijom bestselerskom knjigom), kao i one koji kude "plaćenike liberalnih globalista ili Georgea Sorosa", odnosno one koji javnost plaše opasnošću od (zapadnobalkanskog) "regiona". U istom izvješću zanimljiv je, pomalo nevjerojatan – pa čak i zabavan – iskorak to što se od "olakog etiketiranja" jednog novinara ovog lista štite osobe kao što su "Marko Perković Thompson, Zlato Sudac i Zvonimir Boban".

Bitno drugačija je dijagnoza profesora Novosela: problem hrvatskih medija nije cenzura, već "sofisticirane manipulativne tehnike" ili, kako kaže jasno i glasno, "laž", koje "golema većina čitatelja" zbog rečene sofisticiranosti "nije u stanju prepoznati". Hrvatski mediji lažu "prešućivanjem", "svrhovitim redanjem obavijesti" u korist svojih političkih miljenika, "drogiranjem svijesti" senzacionalizmom, "krivotvorenjem anketnih rezultata". Neočekivana podudarnost pojednih listova, posebno dnevnog tiska, u obradi istih tema navodi ga na pomisao o "uroti masovnih medija" ili čak postojanju "nekog 'tajnog promidžbenog CK-a (Centralnog komiteta)". Ali, misli da je ipak posrijedi koncentrirana ideologiziranost samih novinara ili pak njihov obični karijerizam i oportunizam, po kojem je "najbolje pisati ono što će se odlučivačima svidjeti".

Profesor Novosel još jasnije odudara od dijagnoze HHO-a time što on ne prikriva međunarodnu stranu pitanja (ne)slobode hrvatskih medija. Manipuliranje, promidžba i laganje je, kaže, "razvijeno u svijetu, pa i u nas" i kao takvo se "razvilo do razina neslućenih prije dvadesetak godina". Posljedica je to "vrjednota 'dirigističkog kapitalizma', koje nemaju nikakve veze sa zajedničkim životom, obitelji, solidnim stvaralačkih radom, moralom i sličnim", već samo s "profitom i zaradom".

Osobito rijedak i dragocjen je Novoselov akcent kako su najveće žrtve ovakvih (i) hrvatskih medija mladi koji su "izvrgnuti upornu djelovanju takve dubinske promidžbe i to dnevnim 'potkožnim' injekcijama". Tom promidžbom u kojoj "o moralu ne može biti ni govora", tim "nametanjem 'vrijednosnog sustava ljudima', nekom vrstom 'povampirenog inženjerstva duša', poznatog iz davnih staljinističkih vremena" (istaknuo J. Čn.) objašnjava zbog čega "mladi obrazovani ljudi što prije nastoje otići iz ove sredine". Profesor ne prihvaća liberalno- -ekonomicističku tvrdnju koja je već dugo općom poštapalicom, da je posrijedi "zarada", već se pita: "Je li samo to?"

Ništa se u društvenom, pa tako ni u medijskom životu ne može razumjeti ako se ne poštuje staro pravilo "idite tragom novca". A kad je o hrvatskim medijima riječ, tragovi novca vode u Austriju (Večernji list), Njemačku (sva izdanja Europa Press Holdinga) i osobito Ameriku (Novi list i mnogi drugi), u kojoj, prema svim relevantnim saznanjima, zapravo završava glavnina konaca i ovdašnje medijske moći. Kod profesora Novosela uzroci i posljedice hrvatskih medijskih (ne)sloboda uopćeno su, ali jasno i točno navedeni. HHO, pak, prikriva utjecaj svjetskih "strateških partnera" u njima, odnosno stanje pokušava prikazati pukim nadigravanjem domaćih političko-ekonomskih interesnih skupina, kao da one presudno "upravljaju predstavom".

Zašto HHO skriva stvarne uzroke? Pa jednostavno zato što je glavni Uzrok, osim što je "većinski vlasnik" hrvatskog medijskog prostora istovremeno i – "vlasnik" HHO-a! To također objašnjava zašto su svi u Hrvatskoj prenijeli stajališta HHO-a, a profesora Novosela manje-više nitko.