Haški sud dao je Hrvatskoj vremena da sama sudi svojim zločincima – rekao je predsjednik Stipe Mesić, u intervjuu našem listu otkrivajući razloge čudnog i dosad neobjašnjivog zatišja između Haaga i Zagreba. Tribunal je stišao svoje invektive, nema prijetnji, ultimatuma ni novih zahtjeva.

Istina, kao jedan od najvažnijih uvjeta koje Bruxelles postavlja Hrvatskoj spominje se Haški sud. Euro-ministar Neven Mimica jučer je precizirao da će u približavanju Zagreba europskim integracijama najveći problem biti: povratak izbjeglica, suradnja s Haškim sudom te reforma pravosuđa. Neki inozemni mediji tvrde da Hrvatskoj na putu u Europsku uniju »stoji politička prepreka, koja se zove Ante Gotovina«. Zaključak je da bi odbjeglog generala Hrvatska konačno morala uhapsiti i izručiti.

Ali ni Haški sud, ni Carla del Ponte nisu u tim zahtjevima rezolutni. Ne inzistiraju. Utihnule su i najave da bi u Zagreb mogla stići nova pošiljka haških optužnica. Premijer Račan sasvim je uvjeren da će problem suradnje s Haškim sudom glatko apsolvirati. Raspletom slučaja Bobetko, potvrdom haških liječnika da je stari i bolesni general nesposoban za putovanje i suđenje, samouvjerenost mu je dodatno porasla. Kao što je iz istih razloga željezni stisak Carle del Ponte prema Hrvatskoj olabavio.

Postoji nekoliko mogućih razloga za, vjerojatno ne samo prešutni, dogovor Haaga i Zagreba da se Hrvatskoj dade vremena kako bi svojim zločincima sama sudila. Prvo, vrijeme i kapaciteti Haškog suda dosta su ograničeni. Treba racionalizirati. Tužiteljica se mora skoncentrirati na najvažnije. Na očeve rata. Ne može trošiti snage na manje važne izvršitelje zločina. Hrvatski mogući haški kapitalci više nisu među živima. Dok pred sobom ima »balkanskog krvnika« ali ne i njegova svojedobnog šegrta, Haški sud vjerojatno nije previše zainteresiran da se iscrpljuje oko nekog hrvatskog generalčića.

Drugo, za razliku od drugih zemalja pod ingerencijom Haškog suda, Srbije te Bosne i Hercegovine, Hrvatska je ipak pokrenula procesuiranje nekih zločina. Dosadašnja su iskustva šarena. Način na koji je vođen proces za Loru sigurno neće uvjeriti Haški sud da ga je hrvatsko pravosuđe zrelo i sposobno zamijeniti. Ali presuda nije pravomoćna i još ima vremena za popravni. Zato je suđenje gospićkoj skupini, po svim nepristranim promatračima, dokaz da za hrvatsko sudstvo ima nade. Sutkinja Ika Šarić možda će imati najveće zasluge ako Haag na koncu zaključi da njegove usluge Hrvatskoj nisu potrebne.

Treće, međunarodna zajednica, uključujući i Haški sud, ne želi otežati položaj aktualne vlasti. Pogotovo ne želi pomoći povratku HDZ-a na vlast. Račan ih je, čini se, uspio uvjeriti da je svaka nova optužnica voda na mlin desnim ekstremistima. U tom pogledu primjetna je benevolentnost Haaga prema hrvatskoj strani. Dok je cijeli vrh Miloševićeve vlasti zaposjeo apartmane u scheweningenskom zatvoru, zahtjevi prema Hrvatskoj bili su i ostali vrlo suzdržani. Naravno, najveći su i najbrojniji zločini počinjeni sa srpske strane. Ali nije da su s hrvatske bande bili baš sve sami anđeli.

Hrvatska je, dakle, dobila priliku da svoju suradnju s Haškim sudom prakticira doma, suđenjem zločincima pred vlastitim sudovima. To je velika pogodnost i ogromna odgovornost. Svojevrstan test demokratske zrelosti. Suđenjem u Haagu obračun sa zločinom pokazuje se kao nametnut. Pred hrvatskim sudovima – hrvatski je izbor i odluka.