Daleko od bilo kakvog iole vidljivog interesa domaćeg javnog mišljenja, u golemim hodnicima bruxselleske administracije traje žestoka i na trenutke grozničava činovnička bitka "velikih" i "malih" držav(ic)a za budući ustroj Europske unije. A konačno ishodište ove eurosesije, čak daleko više od ratnih bubnjeva u Iraku, i te kako se tiče "hrvatske kože" ako jednog dana ipak postanemo stanovnicima Europolisa, megazajednice koja će već 2004. godine na svojoj zastavi imati 25 zvjezdica i brojiti gotovo pola milijarde ljudi.

Konvencija o budućnosti Europe pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d'Estainga upravo kroji budući europski ustav koji, najkraće govoreći, određuje ciljeve, temeljna prava i nadležnosti Unije. Jedan slovenski umnik zgodno je primijetio kako nova Europa zapravo sve više podsjeća na pokojnu Jugoslaviju u kojoj su se stalno lomila koplja oko jedne te iste fatalističke teme: hoće li multinacionalna zajednica biti složnija, efikasnija i uspješnija na federalnim ili pak dosljedno konfederalnim temeljima? A mi bismo dodali dvojbu - hoće li Euroslavija biti multikulturalna superdržava bogata zajedničkim normama, porezima i zakonima, ali istodobno i dozlaboga siromašna zajedničkom dušom?

Premijer Blair, primjerice, oštro se protivi svakoj inicijativi koja bi Europu integrirala na bilo kakvom (čvršćem) federalnom modelu. Britanci uostalom još nisu uveli euro, a ni u noćnoj mori ne pomišljaju na to da jednog jutra osvanu u nezamislivoj državi čiji bi Ustav poništio njihov ponosni nacionalni identitet. Iračka kriza u kojoj se Velika Britanija, premda stožerna zemlja EU-a, iskazala kao najjači američki satelit (satiričari dodaju kao Bushova "pudlica") i potpuno razišla od Pariza i Berlina, gotovo je do stupnja karikaturalnosti ogolila smisao kapitalnog paragrafa novog ustavnog prijedloga. EU se naime obvezuje da će "usko koordinirati politiku država članica i izvršavati određene ovlasti po federalnom modelu". Stvarnost je međutim takva da se Europa gotovo u rovovima počinje ukopavati na "novu" i "staru", na ratnoameričku (britansko- -španjolsku) i filopacifističku (francusko-njemačku) diviziju.

Nije međutim samo London naglašeno skeptičan prema krajnjim učincima Giscardove Konvencije koja je inače već zgotovila 200 stranica nacrta Ustava. Danski predstavnik u Konvenciji nazvao je tako prvu skicu ovog dokumenta "jednosmjernim putem prema stvaranju države EU". Znakovito je dodao kako sadašnji prijedlog na stolu vodi prema dubljem integriranju nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama. U svakom slučaju koalicija Velike Britanije, Danske i nekih drugih manjih država članica EU-a nipošto neće pristati na središnju zamisao ustavotvoritelja koji predviđaju da "Ustav EU bude nadređen zakonima država članica".

I dok se Hrvatska trenutačno upinje svim nejakim diplomatskim sredstvima da se ugura u članstvo kvazijedinstvenog kluba Eurozone, francusko-njemački dvojac upravo pokreće nove reforme kojima je (ne)skriveni cilj da veliki budu još veći i još moćniji, a mali ostanu manje utjecajni i mnogo manje jednaki od formalno "jednakih". Chirac i Schroeder predložili su naime jačanje Europskog parlamenta i usput, na radnom objedu u Parizu, osmislili novu dužnost predsjednika Europskog vijeća. Njegov bi mandat trajao između dvije i pol i pet godina, što se na prvi pogled ne doima lošom idejom kada se ne bi znalo da to zapravo podrazumijeva ukidanje polugodišnje rotacije predsjedanja Europskom unijom.

Naravno, Francuzi i Nijemci svoj plan promoviraju iz potpuno drukčije vizure. Njihovi politički propagandisti tvrde kako bi klub predstavnika država koji sebe još uvijek vidi kao stalnu međunarodnu konferenciju postao skupština u kojoj se vodi argumentirana borba za predsjedanje. Politika kandidata time bi kao došla u prvi plan. Hmm, teško da će će "maleni" Europljani progutati takvu spiku, no dobro.

Ima tog još. Premda Velika Britanija s jedne strane ne želi uopće razgovarati o konceptu federalizacije Europe, s druge joj izgleda uopće nije mrska zamisao da EU dobije novog predsjednika. Trenutačno je na čelu Europske komisije Talijan Romano Prodi koji, pučki govoreći, obavlja posao koordinatora, ali bez stvarne izvršne moći, budući da se ključne odluke donose na sastancima Europskog vijeća, odnosno na sastancima šefova vodećih perjanica EU-a, daleko od reflektora javnosti. Unatrag nekoliko mjeseci u diplomatskim krugovima ozbiljno je spominjan deal po kojem bi Tony Blair s novim ovlastima postao novi predsjednik Europe kada napusti dužnost premijera, dakle 2005. ili 2006. godine.

Novi šef Eurolanda kojeg bi birale vođe EU-a imao bi legitimitet izravnog reprezentiranja Bruxellesa u unutarnjoj i vanjskoj politici. Tek usporedbe radi, u sadašnjoj "iračkoj krizi", Javier Solana kao formalni Unijin visoki predstavnik za vanjsku politiku uopće nema izravan pristup Georgeu Bushu. Obojica znaju da se time u kriznim trenucima samo gubi dragocjeno vrijeme. Kad želi čuti Europu, čelnik Bijele kuće iz Ovalnog ureda mora najprije zvati Blaira, pa onda Chiraca, pa onda Schroedera... i tek onda s teškom mukom dokučiti što "jedinstvena" Europa (ne)misli.

Prema službenom rokovniku još je inače četiri mjeseca preostalo Konvenciji da stavi točku na pisanje Ustava EU-a, ali nakon dramatičnog raskola oko Iraka, tko zna koliko će dugo još Giscardova komisija "tesati" članke temeljnog europskog dokumenta. Kako sada stvari stoje, posve je otvorena dvojba tko će trijumfirati – federalisti ili konfederalisti, zagovornici centralističke ili glasnogovornici najmanje moguće (jedinstvene) Europke unije. Ni Hrvatskoj, premda još tisućama milja udaljenoj od cilja, nije uopće nevažan ishod najveće bruxselleske diplomatske bitke koja će odrediti mentalni karakter Unije u idućim desetljećima.