Komplicirano je biti subjekt međunarodnih odnosa, posebice kad su ti odnosi u stadiju interesnog antagonizma kao što su to sada transatlantski, budući da svaki krivo odmjereni korak može polučiti dalekosežne posljedice. Hrvatska je ovih tjedana imala priliku shvatiti kako je bilo EZ-u i SAD-u nakon što ju je JNA uvukla u rat sa SRJ. Nevoljkost da se pomogne, naglašavanje civilizacijske udaljenosti ratnog područja, odbijanje svrstavanja na bilo čiju stranu jer su na koncu svi oni isti - bili su neki od lajtmotiva tadašnjih državnika. Lako je biti moralan kada se od drugoga traži pomoć, ali što učiniti kada se ona traži od nas? Hrvatska je bila međunarodno nepriznata i bez pomoći Njemačke, Austrije i Vatikana teško bi opstala u trenucima kada je međunarodna zajednica u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost željela gledati secesionizam protivan međunarodnom pravu. Tada je na scenu stupila Francuska i preko Badinterove komisije Hrvatskoj osigurala međunarodnopravni legitimitet.

No trećina njezina teritorija je i dalje ostala zarobljena i bez SAD-a bi Hrvatska nad njim teško vratila potpuni suverenitet. I kako se sada postaviti prema ovoj bilojalnoj jednadžbi u koju nije uključena samo zahvalnost naspram prošlosti nego i očekivanje naspram budućnosti? Civilnom društvu i opoziciji, koja svojom pristaškom bezuvjetnošću kupuje američku izbornu podršku, daleko lakše nego Vladi, jer neće snositi izravnu povijesnu odgovornost za donošenje odluke. Odjednom se sjetilo da i mi imamo pravo na suverenitet i da preleti američkih zrakoplova nisu dobra turistička propaganda. Napravila se takva legitimistička panika da se zaboravilo kako su se usred sezone u Dubrovniku već servisirale američke nuklearne podmornice. Postoji još jedan važan element, a to je hrvatsko iseljeništvo u SAD-u koje je u Drugom svjetskom ratu lobiralo za hrvatske interese, dok su UK i Rusija bile za Karađorđevića i Mihailovića.

Jasno je da i Hrvatska mora preuzeti svoj dio odgovornosti za svjetsku politiku i za realnu procjenu svog državnog interesa u sukobu koji kao ratnu opciju načelno odbacuje. Nakon "vilniuskog šoka" koji je pokazao nekooperativnost vanjskopolitičkih subjekata Hrvatske, sada se u odlučivanju krenulo mnogo koherentnije pa se stav o tome kako postupiti prema američkim logističkim zahtjevima izbrusio nakon Račanove Atene, Mesićeva Pariza i Piculina Bruxellesa da bi se doneseno rješenje obznanilo u Hrvatskom saboru.

Na taj je način Hrvatska vratila taktičku kontrolu vlastitih vanjskopolitičkih postupaka. Međutim, je li trebalo toliko predstave za odobrenje slijetanja civilnih aviona? Naravno da nije nevažno kako će se stvari dalje odvijati, jer ako se već sada prijetnja Francuske da će u Vijeću sigurnosti UN-a vetirati američka ratna nastojanja od strane američkog veleposlanika u Parizu doživljava kao "neprijateljski čin", nije teško zamisliti da će transatlantski odnosi ući u posve neočekivanu turbulenciju. Jer europski kontinent, kojemu je Bliski istok bliži nego SAD-u, ne vidi u današnjem Iraku ono što vidi australski kontinent.

Europska unija ne želi da se antiteroristički savez pretvara u američko carstvo koje si uzima pravo da po volji razoružava ili uspostavlja novi poredak u zemljama koje unilateralno proglašava nepoćudnima. I dok to sve čini ne glede na proturatno raspoloženje javnosti u zemljama saveznicama, ismijavajući demokratski legitimitet njezinih državnika. Chiraca i Schrödera predstavlja se kao Chamberlainea i Daladiera, a Blairea kao Churchilla koji ne želi potpisati Münchenski sporazum i ne plaši se Hitlera, kojega popuštanje samo i dalje jača. S druge se strane postavlja pitanje otkuda Bushu, kao Rooseveltu u ovoj metafori, kredibilitet da diktira međunarodni poredak? Zbog čega SAD hoće izvršiti demokratski državni udar protiv Saddama Husseina, a u goste prima Teodora Obianga, diktatora koji je prošle godine u Ekvatorskoj Gvineji pobijedio na predsjedničkim izborima s 97,1 posto glasova?

Političari koji modus vivendi Hrvatske vide jedino u EU-u i NATO-u i ne mogu imati viziju strateške alternative. U Titovo vrijeme je bipolarizam koji je obilježavao epohu bio neusporedivo eksplozivniji, ali se on ponio kao geostrateški inovator, izmislivši nesvrstane. Ali i za to je tada trebalo imati petlju.