Novi list: 28. 02. 2003.

Ustav crven od stida

Piše: Jelena Lovrić

Privilegije političke klase nisu suprotne Ustavu. Zaključio je to Ustavni sud, referirajući se na zastupničke mirovine. Odbacio je prigovore da je sustav koji političarima garantira pravo na mirovinu po posebnim, povlaštenim uvjetima protivan ustavnim načelima o jednakosti građana, socijalnoj pravdi i vladavini prava.

Saborski se zastupnici ni u penziji ne miješaju s običnim smrtnicima. Izdvojeni su iz općeg režima i dva puta privilegirani – po visini mirovine i mogućnosti da do nje dođu znatno prije ostalih građana. Prosječna je mirovina u Hrvatskoj oko 1.600 kuna, zastupničke su pet puta više, oko 8 tisuća, dok najveće dosežu i 15 tisuća kuna. Pod određenim uvjetima zastupnici mogu u mirovinu i samo sa 15 godina staža.

Pravo na posebne mirovine Ustavni sud brani navodno teškim poslom narodnih zastupnika. Govori o njihovoj velikoj odgovornosti i sličnim zapravo fantomskim teškoćama. Ne govori o nizu beneficija koje im sljeduju. Posebnosti posla, kažu, normalno odgovaraju povlaštene mirovine. Ispada da je politika kruh sa sedam kora. Dovoljno je pogledati Sabor pa vidjeti kako se udarnički muče. Sve Stahanov do Stahanova. Lumen do lumena. Možda je kod odlučivanja Ustavnog suda od utjecaja bila i činjenica da njegovi suci pravo na mirovinu ostvaruju po istim propisima kao i zastupnici.

U svakom slučaju, aktualna je vlast došla s obećanjem da će ukinuti privilegije političke klase, koje su se u Tuđmanovom vremenu beskrajno razbujale. Od svega, u početnom je entuzijazmu nešto smanjila plaće. Što ne znači da su one male ili skromne. Pribroje li im se druge prinadležnosti, politika je još uvijek najbolje plaćeni posao u Hrvatskoj: pristojne pare, nikakav rad, još manja odgovornost.

Obećanje da će se politička klasa vratiti u redovan režim mirovina također nije ispunjeno. Sada su za povlaštenost dobili i blagoslov Ustavnog suda, pa se tome više ne treba ni nadati.

Nije donesen ni najavljeni zakon o sukobu interesa, kojim je trebalo odrediti djelatnosti nespojive s obavljanjem političke dužnosti. Veliki broj zastupnika, ministara i ljudi na državnim funkcijama ujedno su i vlasnici privatnih firmi. Nitko ne poteže pitanje, samo se novinari ponekad zakače za činjenicu da poduzeće u kojem je predsjednik Sabora suvlasnik, na poslovima s državom mlati milijunske zarade. Čak ako zakon o sukobu interesa i donesu prije isteka mandata, on neće vrijediti za sadašnje, nego tek za neke buduće garniture političara.

Prakticiranje nepotizma nije smanjeno. Ali o tome više nitko kritički ne govori. Drama nastaje samo ako sestra potpredsjednika Sabora ostane bez doministarske funkcije. Njeno postavljanje na tu poziciju bilo je, kao, normalnost. Logično, ako je za premijerovu ženu izmišljeno važno mjesto u Ministarstvu vanjskih poslova, ako se rodbina raspoređuje, kako kome već zatreba. Oko toga nema frke ni panike.

Političari zaista vjeruju da im je sve dopušteno. Što i nije čudno ako im već i Ustavni sud potvrđuje da su zaslužili povlaštenost, izuzeće od pravila i sustava koji vrijede za sve druge. Po tumačenju najvišeg zaštitnika ustavnosti u državi, ustavno pravilo o jednakosti građana podrazumijeva enormnu povlaštenost političke kaste. Zbog takva tumačenja hrvatski se Ustav vjerojatno crveni od stida. Ne crvene se ni ustavni suci ni Vlada koja istodobno rezolutno odbija zahtjeve radnika za većim plaćama, tvrdeći da bi to uništilo Hrvatsku.