BRUXELLES — Najava Makedonije da će i ona, kao druga zemlja iz regije, nakon Hrvatske, podnijeti zahtjev za kandidaturu krajem ove godine, neće biti baš velika smetnja hrvatskim ambicijama, ali neće ni pomoći Hrvatskoj. Naravno, Makedonija ima isto pravo na podnošenje zahtjeva za članstvo kao i Hrvatska; tamošnja vlada ima pravo na odluku o tome kad i kako će podnijeti svoj zahtjev.

Stvar je u tome da će dva zahtjeva sa zapadnoga Balkana učiniti Europsku uniju nervoznijom nego da je zahtjev podnijela samo Hrvatska. Da je samo Hrvatska podnijela zahtjev, mogli bi je nekako progurati, a da ne misle što će s cijelom regijom. Europski povjerenik za proširenje Guenther Verheugen rekao je kako Hrvatska nije Balkan, nego srednja Europa, pa hajde, još bi nekako mogli prevariti svoje javno mišljenje, koje Balkan identificira sa slikama ratnog razaranja, nestabilnosti, nesigurnosti, ekstremizma, zločina, organiziranoga kriminala, korupcije ...

Sada, kad je Makedonija objavila da i ona to želi, EU će biti prisiljen smisliti strategiju za Balkan. A koja bi uopće bila strategija za zapadni Balkan, gdje je Bosna podijeljenja i blokirana Daytonom i zapravo je neefikasni poluprotektorat, gdje Kosovo ne zna gdje su im granice i protektorat je, gdje Makedonija ima naznake protektorata, gdje Srbija još ne zna svoje granice, ne zna hoće li ostati skupa s Crnom Gorom, i gdje je Albanija još stravično nerazvijena.

Medjutim, kako je zapadni Balkan sada miran, EU-u se ne čini neka prijeka potreba rješavati taj problem. Imali su specijalizirani mehanizam — Stablizacijski i asocijacijski proces — i nisu ga bili voljni mijenjati. Štoviše, namjeravali su za cijelu regiju davati sve manje novca, bez kojeg nema stvarnih reformi, retorički pojačati deklarativne političke zahtjeve, a zauzvrat dati cijeloj regiji trgovinske povlastice. Same te trgovinske povlastice su vrlo komplicirane — one su povlastice samo ako se jako pametno koriste, inače su prokletsvo. Ali, da se pametno koriste, treba imati znanja o pravilima igre u EU-u. Medjutim, šećerna afera pokazala je da se u Hrvatskoj i dalje misle kako je najbolji biznis s Europom prešvercati nekoliko kamiona.

U EU-u su kod hrvatske najave za kandidaturu u početku bili prilično neraspoloženi, a za makedonsku jednostavno ne znaju što bi rekli. U javnim i svečanim izjavama retorika je drukčija, no Europska unija jako teško podnosi i ovaj val proširenja. Godine 2004. u ožujku, u EU sigurno ulazi deset novih kandidata. Nitko još ne zna kako će EU izdržati taj šok. Ekonomski, ni jedna od tih zemalja nije spremna na ulazak, osim Cipra i možda Slovenije. Problem koji će donijeti Poljska, sa svojom još uvijek jako nerazvijenom poljoprivredom, velik je barem kao i prednosti koje donosi ta velika zemlja, zbog koje je proširenje takoreći i počelo.

Javnost u EU-u s mnogo straha očekuje proširenje s deset kandidata. S jedne strane današnji europski četrdesetogodišnjaci znaju da, ako žele imati ikakve mirovine, moraju pustiti unutra i istočnu Europu, pa čak i imigrante. S druge strane, nepojmljivo je odustajanje od privilegija koje sad uživaju. U ovoj konfuziji, EU-u se stvarno ne da misliti o zapadnom Balkanu, ili bolje rečeno o zemljama bivše Jugoslavije plus Albaniji. Još kad se sjete da im oko 2007. ulaze i Bugarska i Rumunjska, počinje ih boljeti glava. Da se bavi zapadnim Balkanom — EU u ovome trenutku za to nema snage. Jednostavno — niti je Balkan spreman za EU, niti je EU spreman za Balkan.

Međutim, ipak će se morati time pozabaviti. Makedoniji je najvažnije da uđe u paket sa zemljama koje imaju šansu da se u dogledno vrijeme izvuku iz crne rupe, kako se ponekad naziva zapadni Balkan. U tom smislu i ona kao i Hrvatska želi imati šansu da zahvati u predpristupne fondove. Program CARDS iz kojeg se sad financira zapadni Balkan nije ni izdaleka tako dobar kao što je bio program PHARE, koji je Hrvatskoj, prisjetimo se, bio blokiran zbog HDZ-ove politike prema Bosni, medijima, ljudskim pravima itd.EU je, razmišljajući o tome koga da s Balkana pripusti bliže sebi, imao ponajprije na pameti Hrvatsku i Srbiju, kao dvije zemlje s najviše potencijala. Jasno, za te je analize znala i Makedonija, i požurila se da ne bude zaboravljena, premda njezine šanse u ovom trenutku nisu baš velike.

EU je sad stvarno u neugodnoj situaciji — što ako se nakon Makedonije i Albanija sjeti podnijeti zahtjev za kandidaturu u EU? Valja pretpostaviti da će EU izabrati put najmanjeg otpora kad je u pitanju proširenje zemljama s Balkana. To znači da će govoreći jedno, vjerojatno raditi drugo, odnosno nastojat će postaviti zapreke zemljama iz regije. Krajem ožujka Europska komisija objavit će veliki izvještaj za zemlje zapadnoga Balkana. Ne treba od tog izvještaja očekivati previše, štoviše, on će vjerojatno biti prevladavajuće negativnog tona. U njemu će EU nastojati postaviti jasne, obvezujuće kriterije koje bi zemlje s Balkana trebale ispuniti prije negoli se usude na daljnji korak prema integracijama. Koliko će taj izvještaj nanijeti kolateralne štete Hrvatskoj još se zna, ali za Makedoniju će vjerojanto biti još negativniji.

Vratimo se Hrvatskoj. Ako Hrvatska stvarno bude napredovala, ako se reforme stvarno budu poduzimale, tada su šanse za Hrvatsku velike jer EU neće imati argumenata da kaže "ne". Prema tome, kad su rekli da sve ovisi o Hrvatskoj, govore istinu, sve je doista samo na tome hoće li društvo naći zrelosti da se u nepovoljnim okolnostima izbori za povoljan rezultat.

Matko FRANAC